Gdje god da smo – Adela Mehić-Džanić: Networking queen

Gdje god da smo – Ova serija razgovora nastaje iz potrebe da se čuju priče osoba koje su svoje živote, znanje i identitet gradile između prostora, kultura i iskustava – ali i uprkos njima, ili baš zahvaljujući njima.

U novom izdanju serijala Gdje god da smo razgovaramo s Adelom Mehić Džanić. Adelu je nemoguće kratko opisati. No zasigurno je jedna od najprepoznatljivijih žena BiH porijeka u austrijskoj (tech) zajednici, poznata po povezivanju ljudi, ideja i prilika.

Kao osnivačica platforme Making it in Austria, Adela inspirira ljude koji grade karijere i živote daleko od domovine. Kao jedna od inicijatorica Mentee Hub platforme kreira prilike za studentice i studente. Razgovarali smo o njenom profesionalnom putu, izazovima žena u tehnologiji, važnosti umrežavanja i lekcijama koje je naučila na putu do uspjeha.

Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Adela, često te nazivaju “networking queen”. Kako je sve počelo i da li si tada mogla zamisliti da će upravo povezivanje ljudi postati tvoj zaštitni znak?

Kratki odgovor bi bio: Ne. Ma kakvi! Što bi rekli kod nas, ni za 100 godina ne bih mogla pretpostaviti da će to postati dio mene. A sve je počelo našim dolaskom u Beč gdje smo počeli od nule – bez poslova, poznavanja jezika i bez mreže poznanstava koji bi nas mogli usmjeriti, odgovoriti na neka naša pitanja i nedoumice i usmjeriti nas dalje prema njihovim kontaktima.

U pravom smislu naše preseljenje u Beč je bio izlazak iz zone komfora.

Kroz te prve korake i prilikom traženja prvog posla, sam uspjela da se povežem sa nekoliko sjajnih osoba, sa većinom sam i dan danas u kontaktu, a neke zovem svojim prijateljicama.

Ubrzo nakon toga, od prvog posla kao Sales Trainee, je moja karijera krenula uzlaznom putanjom i kako su se koja vrata otvarala tako sam ja hrabro koračala, išla naprijed i vjerovala više sebi nego tuđim savjetima.

Kad su mi govorili da čuvam siguran posao i da ne petljam puno oko tog IoT-a (Internet of Things), ja sam prespavala i dan poslije donijela odluku da ću ipak da odem na taj razgovor za posao i vjerovali ili ne, dok sam bila za Bajram sa porodicom u Krajini, sam dobila potvrdu da jedva čekaju da počnem da radim u timu koji će biti odgovoran za CEE & Balkan.

Samim time, su se otvorila ne sama sva vrata u sklopu kompanije nego skoro pa čitavo Europsko tržiste i kroz taj posao sam ostvarila kontakte od direktorskih pozicija, menadžera, lidera, proputovala pola Europe, proširila svoju mrežu i u jednom momentu tačnije 2017. godine sam se pitala „A šta je sljedeće?!“.

Tada je došao poziv od WU Executive Academy (MBA School of Vienna University of Economics and Technical University in Vienna) da oni mene vide kao sjajnu MBA kandidatkinju – i na taj poziv sam odgovorila pozitivno iako je bilo 100 pitanja u zraku. Od finansijskih, te kako stići sve to uz posao, porodicu.

Moram ovdje naglasiti da bez podrške moga supruga to bi bilo prilično neizvedivo, ne samo MBA školovanje, nego sve ovo gore napisano. Trudimo se od kako smo skupa (a to je sada preko 20 godina) da budemo jedni drugima podrška u svakom segmentu, a posebno kad je obrazovanje u pitanju.

Ako vam samo kažem da je MBA community preko 5000 Alumni iz cijelog svijeta onda vam je sve jasno kako je moja mreža rasla eksponencijalno.

Ali uvjerena sam da se najveći  boom desio kad sam u Februaru 2020 godine objavila da svojom pričom „from 0 to 100 in Austria“ želim da inspirišem 1000 žena u IT industriji. Od tada ja nisam ista žena. Mene je to iskustvo promijenilo zauvijek!

I dovelo recimo i do mog aktivnog angažmana kako u Business Women of BiH, tako i u Female Leaders Network, BH Futures Foundation itd.

A sada kada reflektiram, na ličnom nivou, ja bih rekla da je pravi networking king bio a i dan danas jeste moj otac! Moj Babo. Njega zna cijeli USK Kanton. Kako otac tako i rahmetli Mama koji su za svakog imali lijepu riječ, otvorena vrata (bujruma je uvijek bilo), odvajali su i zadnju marku da bi nekom drugom olaksali i uvijek su bili nasmijani a dvorište puno.

Tako da sam njima beskrajno zahvalna da su nam to prenijeli na najljepši način, da su susreti zlatna vrijedni, i da ono naše malo može biti nekom drugom puno.

Vratimo se na početke. Kada si došla u Austriju, šta ti je bilo najteže, a šta najveće iznenađenje?

Ako ćemo iskreno, mi smo došli sa takvom željom u Beč i sa toliko entuzijazma da je to bilo zarazno. Ljudi su bili više nego susretljivi, otvoreni, rado su nas saslušali, dali savjete, kontakte, ohrabrivali na našem putu i stalno nam ponavljali da smo izrazito hrabri. Jedna od prvih riječi koje smo naučili je bilo “mutig” (hrabar na njemačkom). 

Koliko ti je vremena trebalo da se osjećaš “kod kuće”?

Sigurno dvije, dvije i po godine, gdje smo oboje stali na noge kako u svojim poslovima, tako i finansijski, i imali smo naš mali krug prijatelja i počeli smo pomalo da sanjamo na njemačkom. Kažu da je to znak da ste savladali jezik. A isto tako smo svo naše slobodno vrijeme iskoristili da prođemo Austriju uzduž i poprijeko i da je upoznamo kao našu kuću i to je puno pomoglo. Tako smo dolazili u kontakt sa ljudima, prirodom, kulturom i iznova se oduševljavali mogućnostima i ljepotama oko nas.

Koji savjet bi danas dala sebi iz tog perioda?

Hrabro naprijed! Vjeruj sebi i ne prihvataj prvu ponudu koju dobiješ. Ovdje se posebno odnosi na prvu platu. Tvoja diploma i radno iskustvo, znanje i vještine nisu ništa manje vrijedne od kolege Austrijanca ili kolegice Austrijanke.

Ti si jedna od žena u tehnologiji. Tech industrija tada kada si počinjala  još uvijek nije dovoljno ženska. Jesi li ikada bila jedina žena za stolom i kako si se nosila s tim?

U 80 posto slučajeva, da! U prvom timu u kojem sam bila, bila sam jedina žena i 15 kolega iz cijele Austrije. U IoT svijetu za Balkan također a onda se polako počelo mijenjati, puno značajnije kada sam počela raditi sa klijentima iz sjeverne Europe – “Nordics”.

Bilo je tu manje bezazlenih komentara tipa odgovori na email su bili često sa “gospodin Adela ili Mehić-Džanić” što se vrlo brzo dalo riješiti kroz telefonski razgovor. Ono što je kod mene izraženo bilo jeste da sam imala sjajan tim oko mene, od kolega do šefova, gdje nismo čak ni u šali dovodili nečiju ekspertizu u pitanje.

Zaista sam u tom pogledu bila počašćena da radim sa osvještenim kolegama gdje smo jedni drugima bili puna podrška. A ja lično, sam odrasla sa tri brata, sestrom i ocem, zatim sam studirala na ETF-u u Sarajevu, gdje je znacajan broj profesora a ne profesorica i kolega, tako da nisam nikad dala nikome da me tretira drugačije jer sam žena.

Šta je potrebno da više djevojaka iz BiH i regiona odabere karijeru u tehnologiji?

Iz nekog mog iskustva, djevojke sa naših prostora su u značajnom broju i biraju karijeru u tehnologiji, kao i u drugim industrijama. U to se iznova uvjeravam kroz mentorstvo u BH Futures Foundation a nedavno i kroz mentoring program GirlITThing.

Ono što je karakteristično za BiH a i za svijet, jeste činjenica da istaknutije liderske a i menadžerske pozicije, znači C-Level i dalje zauzimaju muškarci koji time okupiraju značajan medijski prostor (recimo na Linkedin-u) što ostavlja dojam da nema puno žena u tehnologiji. Plus, mi žene, često, ali ne i uvijek, ne želimo da se ističemo ili smatramo da svi vi ti sjajni rezultati svakako dio posla koji obavljamo.

Mnogi govore da je networking važan, ali ga rijetki zaista razumiju. Šta networking zapravo jeste, a šta nije?

O ovoj temi su napisane hiljade knjiga a ja sam pročitala nekih desetak i moram prije svega reći da networking nije “magic pill” koja može sve probleme da riješi ali itekako može da olakša. Recimo, kod traženja posla je izrazito učinkovit. Ono kako ga ja percipiram jeste stvaranje prilika, korisni razgovori i razmjene znanja i iskustava i ono što jedan kvalitetan networking traži jeste vrijeme, posvećenost i kontinuirano ulaganje.

Ja sam znala reći da ja više ne ,Guglam, već da pitam svoju mrežu i to je zaista tako. Kroz svaki projekat, angažman, panel, asocijaciju, posao sam se trudila da inicijalno dam više (bilo to vremena, ideja, kontakata) nego što mi treba i da u svim tim aktivnostima uživam i dam 100% sebe.

Koja ti je najvažnija poslovna ili životna prilika došla upravo zahvaljujući jednom razgovoru?

Na samom početku sam ukratko opisala svoj prelazak iz klasičnog telco posla u svijet IoT-a i to je bilo zahvaljujući jednom razgovoru sa kolegom i zajedničkoj posjeti jednom klijentu. Tu više nije trebao moj CV. Za sljedeći posao – prelazak u softversku kompaniju, u kojoj sam i sada, nije mi trebao CV. Već smo radili zajedno na jednom projektu i oni su strpljivo čekali da ja završim svoj MBA da bih prešla u njihovu kompaniju i gradila cijeli Sales & Business Development tim. 

Kako introverti mogu graditi kvalitetnu mrežu kontakata?

Odgovor se krije u pitanju. Za sve nas, naglasak je na kvalitetnoj mreži, a to za nekog mogu biti tri bliska kontakta a za nekog poput mene 1000! Introverti imaju jednu sjajnu kvalitetu a to je da pozorno i svjesno slušaju (‘active listening’) što je odličan start za kvalitetan odnos, razmjenu, pokretanje biznisa, pa i prijateljstva. Ja volim istaknuti da sam kroz Business Women of BiH upoznala brilijantne žene i čast mi je da neke od njih mogu zvati svojim prijateljicama a druge pozvati za savjet u pola dana ili noći.

Tako da, i za introverte i ekstroverte, recept je isti: pažnja, vrijeme i posvećenost pomiču planine i od stranca prave prijatelja.

Kroz “Making it in Austria” razgovarala si s brojnim inspirativnim ljudima. Koja te priča posebno dotakla? 

Istina. MIIA trenutno ima 112 intervjua na Youtube kanalu. Inspirativne priče iz cijelog svijeta. Meni su zaista sve posebne i svakom intervju sam se radovala kao malo dijete. Od malena sam voljela da slušam priče od starijih Nena i Deda i to je ostalo i dan danas. Svaka priča je posebna jer je njihova a ja imam čast da je čujem po prvi put i sa zadovoljstvom dijelim dalje sa publikom na YT kanalu.

Šta je zajedničko ljudima koji su “uspjeli”?

Jedno je sigurno a to je da  nisu odustali i vjeruju u sebe, jer kako drugačije objasniti uspjeh u stranoj zemlji, gdje moramo početi često od nule?! Još jednu karakteristiku bih izdvojila a to je da nesebično dijele svoje znanje, vrijeme, kontakte i jedni su od najempatičnijih ljudi koje poznajem. Jer se vrlo brzo mogu vratiti na svoje početke i samim time staviti na raspolaganje drugima koji prolaze slična iskustva ne bi li im bar malo olakšali taj put kojim koračaju.

Jedna si od žena koje su pokrenule MenteeHub, isti gradi most između mladih talenata i iskusnih profesionalaca. Kako je nastala ideja za ovu inicijativu i šta te motivisalo da uložiš svoje vrijeme i energiju u razvoj ovakve zajednice?

Ta ideja je već neko vrijeme bila kod Amre Ibrić i Selme Ćudić, i one su tu ideju sa mnom podijelile na jednoj od legendarnih BWBH End of the year party-a, i ja sam onako odmah uključila našu Jasminu Buhre i tako smo krenule. Ubrzo nakon toga smo se našle, prijavile udruženje i startale sa mentorskim programom.

Moja inicijalna motivacija je bila želja da radim na zajedničkom projektu sa Amrom, Selmom i Jasminom jer ih izrazito cijenim i svaka je fenomenalna u svojim branšama a budući da sam i ja bila jedno vrijeme studentica u Beču, željela sam da olakšam te inicijalne korake prilikom traženje posla – da li kroz CV review, pomoći oko radne dozvole, kontakata iz industrije i slično.

Kad sam već u prilici, kako ne pomoći?!

Kroz svoj rad često povezuješ ljude i gradiš zajednice. Šta za tebe znači biti dio Business Women of BiH mreže i koliko su ženska podrška i solidarnost važne na poslovnom putu?

Za mene je BWBH čista ljubav, prijateljstvo i snaga. Samo postojanje BWBH-a je za mene uvijek bila inspiracija i vjetar u leđa i sa ponosom ističem da sam članica i da sam nekoliko godina bila u prilici da aktivno kreiram sadržaj i doprinesem širenju BWBH misije.

Znam te kao mladu ženu, danas si majka dvoje djece. Kako ti izgleda balans trenutno: ti i karijera,ti i majčinstvo i ti i privatni život?  

Ovo je najteže pitanje od svih ostalih  – ja lično počinjem sve više da sumnjam da za mene postoji taj balans. Kod mene je to sve tako isprepleteno, dok bebica, sada dječak spava, ja ti pišem LinkedIn post-ove, dogovaram govornice za naš naredni event uživo (ConnectingFutures – 10.9.2026, 15.30, Beč). Ili dok sam na stage-u na panelu, naša djevojčica je sa mnom u publici u prvom redu, a često i kod mene u krilu.

Tako da je zaista šareno, veselo, često i previše tako da sam na kraju dana prilično umorna i idem na spavanje sa djecom. To je jedna od blagodati majčinstva – da sam shvatila značaj i vrijednost kvalitetnog sna.

Ono gdje ćemo se sve Mame vjerovatno složiti jeste da nam fali taj jedan sat vremena dnevno za sebe i da će neke stvari kada porastu biti lakše.

Kada bi mogla poslati jednu poruku djevojčici iz Bosne i Hercegovine koja danas sanja karijeru negdje u svijetu – šta bi joj rekla? 

Voljela bih da zajedno prepravimo nama dobro poznatu rečenicu “TVOJE JE SAMO DA UČIŠ!”. Voljela bih da joj poručim “TVOJE JE SVE I SAMO JE NEBO GRANICA!”.Uči, putuj, mijenjaj gradove, sklapaj konktakte i prijateljstva, idi hrabro naprijed, otvori svaka vrata i ne boj se grešaka – one su tu da nas ojačaju i nauče i okruži se ljudima koji te oplemenjuju i hrabro bodre.

Gdje god da smo – Aida Zubčević: Poduzetništvo je izbor, a ne slučajnost

Gdje god da smo – Ova serija razgovora nastaje iz potrebe da se čuju priče osoba koje su svoje živote, znanje i identitet gradile između prostora, kultura i iskustava – ali i uprkos njima, ili baš zahvaljujući njima.

Naša gošća je Aida Zubčević — poduzetnica, vlasnica porodičnog biznisa Faveda i predsjednica Udruženja poslovnih žena BiH. Razgovaramo o liderstvu, poduzetništvu, povezivanju žena iz BiH i dijaspore, i važnosti saradnje i zajedništva u vremenu novih izazova i prilika.

Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Kako bi predstavila sebe nekome ko te upoznaje prvi put — ko je Aida Zubčević?

Aida Zubčević je prije svega žena koja vjeruje u rad, porodicu, znanje i istrajnost. Rekla bih da sam tradicionalna bosanska žena, odgojena u duhu da je potpuno normalno da žena bude poduzetnica, poslovna žena i ekonomski neovisna, ali isto tako i supruga, majka, kćerka i oslonac svojoj porodici.

Nikada nisam osjećala da se te uloge međusobno isključuju. Naprotiv, mislim da jedna drugu dopunjuju. Ne volim kada se žene stavljaju u okvire i kada se od njih očekuje da biraju između porodice i karijere, između tradicije i savremenog načina života. Ja vjerujem da žena može biti i jedno i drugo, i čuvar vrijednosti iz kojih je potekla, i neko ko hrabro gradi svoj poslovni put.

Kada bih sebe trebala predstaviti jednostavno, rekla bih da sam osoba koja voli stvarati. Volim kada iz ideje nastane proizvod, iz razgovora saradnja, iz problema novo rješenje. Kroz Favedu sam gradila svoj poslovni put i porodični biznis, a kroz Udruženje poslovnih žena BiH prostor u kojem žene mogu biti vidljive, povezane i hrabrije u svojim poslovnim odlukama.

Nisam neko ko je svoj put gradio preko noći. Sve što danas postoji rezultat je mnogo rada, odricanja, učenja, grešaka, padova, ustajanja i onih suhih suza koje se ne vide, ali ih svaka žena koja je nešto gradila dobro poznaje. Uvijek sam se vraćala jednoj Jesenjinovoj rečenici: “Spotakoh se o kamen, ali do sutra će proći.” Upravo tako gledam i na život i na posao, spotakneš se, zaboli, ali ustaneš, naučiš i nastaviš dalje.

Zato vjerujem da svaka priča koja ima dobar temelj, pošten rad i jasnu svrhu može trajati.

Kako je nastala priča o Favedi te neke davne 1989. godine? Kako je opstala?

Priča koja je kasnije izrasla u Favedu počela je 1989. godine, kada sam registrovala obrt kao dopunsku djelatnost, biljnu apoteku “Zdravac”. To nije bila klasična poslovna odluka niti veliki biznis plan, nego prije svega moja potreba da stvaram nešto smisleno i drugačije od administrativnog posla kojim sam se tada bavila, a koji me nije ispunjavao.

Možda sam, na neki način, kroz taj posao liječila i svoje nezadovoljstvo i frustraciju, tražeći prostor u kojem mogu spojiti znanje, prirodu, rad i stvaranje. Moj otac, koji je bio biolog, imao je veliko znanje o bilju i prirodi. S njim sam obilazila naše planine, učila, posmatrala, brala bilje i pravila svoje prve proizvode. Ti prvi koraci nisu bili veliki u poslovnom smislu, ali su za mene bili ogromni u životnom.

Iz te biljne apoteke “Zdravac” je 1993. godine, u samom ratnom vihoru, nastala Faveda. Bilo je to vrijeme kada je bilo teško razmišljati i o svakodnevnom životu, a kamoli o firmi, razvoju i budućnosti. Ali upravo tada je Faveda za mene postala mnogo više od posla. Bila je mjesto u koje sam bježala od rata, straha i neizvjesnosti. Bila je moj način da sačuvam vjeru u bolje sutra, da radim, stvaram i ne dozvolim da okolnosti potpuno zaustave život.

Na početku je to bila mala, ali vrlo iskrena priča. Radilo se mnogo ručno, s velikom pažnjom prema bilju, kvalitetu, sastavu i onome što kupac zaista dobija. Faveda je opstala zato što nikada nije bila samo proizvodnja. Ona je uvijek bila odnos s ljudima. Ljudi su se vraćali jer su vjerovali proizvodima, ali i ljudima iza tih proizvoda.

Naravno, bilo je mnogo izazova, od ratnog i poslijeratnog perioda, promjena tržišta, zakonskih regulativa, konkurencije, digitalizacije, pa do današnjih zahtjeva tržišta. Ali mislim da je Favedu održalo nekoliko stvari: porodična upornost, stalno prilagođavanje, ulaganje u kvalitet i činjenica da nismo odustali od svojih vrijednosti.

Danas je posebno lijepo vidjeti da se za Favedine kreme, čajeve, sirupe, kapi, kapsule i druge proizvode pita ne samo u BiH, nego i van njenih granica. To pokazuje da domaći proizvod, ako se radi odgovorno, iskreno i kvalitetno, može imati svoje mjesto i na zahtjevnijim tržištima.

Iza tog uspjeha ne stoji samo ljubav prema prirodi, već beskompromisan stručni i naučni pristup. Kao magistra farmacije i specijalistica za ljekovito i aromatično bilje, od samog početka sam insistirala na najvišim farmaceutskim standardima u proizvodnji. Najbolji dokaz tog rada i kvaliteta jeste naših šest ključnih proizvoda koji su uspješno prošli rigorozne analize u renomiranoj Hamilton laboratoriji u Zadru i zvanično su upisani u registar kozmetičkih preparata Evropske unije. Kada ponudite proizvod koji spaja čistu tradiciju i vrhunsku evropsku naučnu verifikaciju, onda granice zaista prestaju biti prepreka.

Da li se poduzetnik postaje ili se rodi? Šta te je oblikovalo kao poduzetnicu?

Mislim da se dio poduzetničkog duha nosi u sebi, ta neka radoznalost, hrabrost, nemir da stalno nešto popravljaš i stvaraš. Ali pravi poduzetnik se ipak oblikuje kroz život. Kroz odgovornost, krize, tržište, kupce, radnike, porodicu, neuspjehe i uspjehe.

Mene je najviše oblikovao stvarni život. Nije isto učiti o poduzetništvu iz knjige i svaki dan donositi odluke od kojih zavise ljudi, proizvodnja, plata, tržište i reputacija. Poduzetništvo te nauči da moraš biti i hrabra i oprezna, i vizionarka i vrlo praktična osoba.

Također, oblikovala me porodica i vrijednosti s kojima sam rasla: rad, poštenje, odgovornost i odnos prema ljudima. U poslu se sve to vidi. Može se nešto prodati jednom, ali dugoročno opstaju samo oni koji grade povjerenje.

Koliko je izazovno voditi porodični biznis danas?

Voditi porodični biznis danas je istovremeno i velika prednost i veliki izazov. Prednost je što postoji povjerenje, zajednička historija, osjećaj pripadnosti i spremnost da se radi i kada je teško. Porodični biznis se često ne završava završetkom radnog vremena , on se živi.

S druge strane, izazovno je zato što se poslovne i porodične uloge često prepliću. Treba znati razgovarati, dijeliti odgovornosti, donositi odluke i ponekad odvojiti emociju od poslovne realnosti. U vremenu brzih promjena to je još teže, jer tržište traži stalno prilagođavanje, nove kanale prodaje, digitalni marketing, registracije, standarde i izlazak na nova tržišta.

Ali vjerujem da porodični biznis ima posebnu snagu ako se dobro organizuje. Kada postoji jasna vizija, međusobno poštovanje i spremnost da svako preuzme svoj dio odgovornosti, porodica može biti najjači oslonac biznisa.

Za mene lično, najveći uspjeh i ponos u vođenju porodičnog biznisa jeste činjenica da Faveda ima osiguranu budućnost. Moja dva sina danas preuzimaju upravljanje i operativno vođenje kompanije. Taj dogovor između njih dvojice, njihova spremnost da preuzmu odgovornost i nastave razvijati ono što sam gradila više od tri decenije, daje mi nevjerovatan mir. Smjena generacija u biznisu je često kritična tačka, ali kada sinovima pokažete prave vrijednosti i prenesete im ljubav prema poslu, porodica ne samo da ostaje oslonac, već postaje motor novog razvoja.

Šta te je naučilo poduzetništvo, a što nijedna škola ili edukacija ne može?

Poduzetništvo me prije svega naučilo odgovornosti. Nije isto učiti o poslu kroz knjige, edukacije i seminare, i svaki dan donositi odluke od kojih zavise ljudi, proizvodnja, kupci, porodica, plate i reputacija firme. Škola ti može dati znanje, ali stvarni život i tržište te nauče kako to znanje primijeniti, kako izdržati pritisak i kako ostati pribran kada okolnosti nisu idealne.

Naučilo me i da ne postoji savršen trenutak. Često moraš donositi odluke i kada nemaš sve informacije, kada nisi potpuno sigurna i kada znaš da postoji rizik. U poslu se ne može uvijek čekati da sve bude savršeno. Moraš krenuti, raditi, učiti, ispravljati i prilagođavati se.

Poduzetništvo me naučilo i strpljenju. Ni firma, ni brend, ni povjerenje kupaca ne grade se preko noći. To je proces koji traje godinama. Nekada radiš mnogo, a rezultati se ne vide odmah. Nekada uložiš veliki trud, pa shvatiš da moraš promijeniti pravac. Ali ako znaš zašto nešto radiš, lakše izdržiš i te teže faze.

Kroz rad Udruženja poslovnih žena BiH, šta smatraš najvećim izazovima, ali i najvećim potencijalom žena u biznisu danas?

Kroz rad Udruženja poslovnih žena BiH imala sam priliku upoznati veliki broj žena koje vode svoje biznise, tek pokreću poslovne ideje ili se još uvijek bore same sa sobom da naprave prvi korak. Ono što sam naučila jeste da žene imaju ogroman potencijal, ali da se taj potencijal često ne vidi dovoljno jer je opterećen mnogim drugim životnim ulogama.

Najveći izazov žena u biznisu i dalje je balans između svih odgovornosti koje nose. Žena je često istovremeno poduzetnica, majka, supruga, kćerka, organizatorica porodice i neko od koga se očekuje da sve drži pod kontrolom. To nije mala stvar. Kada govorimo o poduzetništvu žena, ne možemo govoriti samo o firmi, proizvodu, usluzi i tržištu, nego moramo govoriti i o cijelom životnom ambijentu u kojem ta žena radi.

Ranije se često govorilo da je najveći problem pristup finansijama. Danas bih rekla da situacija nije ista kao prije. Postoji više grantova, programa podrške, edukacija i javnih poziva nego ranije. Naravno, uvijek može bolje, ali mislim da ženama često nedostaje malo više hrabrosti da naprave iskorak, da vjeruju u svoju ideju i da se prijave, pokušaju, izađu iz zone sigurnosti.

Međutim, ne možemo odgovornost prebaciti samo na žene. Da bi žena mogla ozbiljno razvijati posao, mora postojati i ambijent koji joj to omogućava. Tu je posebno važna uloga lokalnih zajednica kroz dostupnije vrtiće, produžene boravke za djecu, servise podrške porodici, ali i kroz jačanje brige o starijim osobama i gerijatrijskih usluga. Žena koja razvija biznis često istovremeno brine o djeci, roditeljima, kući i poslu. Zato podrška poduzetništvu žena ne smije biti samo grant ili edukacija. Ona mora značiti stvaranje okruženja u kojem žena ima realnu mogućnost da radi, raste i razvija svoj posao bez osjećaja da sve mora nositi sama.

Koliko se položaj žena u poduzetništvu promijenio posljednjih godina?

Promijenio se, ali još uvijek ne dovoljno. Danas se o ženama u poduzetništvu mnogo više govori. Ima više programa podrške, više događaja, više primjera uspješnih žena i više prostora za njihovu vidljivost. To je veliki pomak.

Međutim, još uvijek postoji mnogo prepreka. Žene se često moraju više dokazivati, posebno u sektorima koji se tradicionalno smatraju “muškim”. Često im se uspjeh posmatra kroz dodatna pitanja: kako sve stižu, ko im pomaže, da li će porodica trpjeti. Muškarcima se takva pitanja rjeđe postavljaju.

Ali ono što me raduje jeste da žene sve više prepoznaju svoju vrijednost. Više se povezuju, glasnije govore o svojim potrebama i hrabrije ulaze u biznis. To je velika promjena.

Šta žene najčešće kažu da im nedostaje na njihovom putu?

Najčešće im nedostaje podrška, ali ne samo finansijska. Nedostaje im neko ko će reći: “Možeš ti to, hajde da vidimo kako.” Nedostaje im mreža ljudi, konkretna informacija, mentorstvo i prostor gdje mogu pitati bez straha da će ih neko osuditi.

Mnogim ženama nedostaje i samopouzdanje, ali ne zato što nemaju sposobnost, nego zato što nisu dovoljno često bile ohrabrene. Žene znaju čekati da budu potpuno spremne, da proizvod bude savršen, da sve bude idealno. A u biznisu često moraš krenuti, pa usput učiti i popravljati.

Zato su udruženja, mreže i zajednice žena važne. One daju osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Kada žena vidi drugu ženu koja je uspjela, lakše povjeruje da može i ona.

S druge strane, najveći potencijal žena u biznisu vidim upravo u njihovoj odgovornosti, kreativnosti, upornosti i sposobnosti da povezuju ljude. Žene često vrlo pažljivo ulaze u posao, promišljaju, vode računa o kvalitetu, odnosima, zajednici i dugoročnosti. Možda ponekad sporije naprave prvi korak, ali kada krenu, često grade vrlo stabilne i odgovorne poslovne priče.

Vjerujem da žene u BiH imaju znanje, ideje i snagu. Ono što im treba jeste više povjerenja u sebe, više međusobne podrške i sistem koji razumije da podrška ženi u biznisu nije samo podrška jednoj firmi. To je podrška porodici, lokalnoj zajednici i ekonomiji u cjelini.

Šta te inspiriše i daje ti nadu kada pogledaš nove generacije žena?

Inspiriše me njihova hrabrost. Nove generacije žena su obrazovane, digitalno pismene, otvorene prema svijetu i mnogo spremnije da kažu šta žele. One ne pristaju lako na granice koje su ranije bile podrazumijevane.

Daje mi nadu to što žele učiti, putovati, povezivati se i stvarati poslove koji imaju smisao. Kod njih vidim manje straha od promjene i više svijesti o tome da se uspjeh ne mora graditi na isti način kao prije.

Naravno, njima treba podrška starijih generacija, ne da ih zaustavimo savjetima iz straha, nego da im prenesemo iskustvo i otvorimo vrata. Ako spojimo njihovu energiju i našu iskustvenu mudrost, možemo napraviti mnogo.

Upravo iz te želje da im otvorimo vrata i pokažemo šta je sve moguće, mi u Favedi trenutno radimo na velikom projektu tehnološke transformacije preduzeća kroz uvođenje superkritične CO2 ekstrakcije. To je napredna tehnologija koja omogućava dobijanje najčišćih ekstrakata bez upotrebe hemijskih otapala – čista zelena tehnologija i cirkularna ekonomija na djelu. Donoseći ovakve globalne inovacije u našu proizvodnju, želim pokazati mladim ženama, ali i cijelom našem društvu, da se na ovim prostorima mogu voditi vrhunski, moderni i ekološki održivi projekti. Naša je dužnost da budemo mentori koji ne samo da savjetuju, već sopstvenim primjerom pomjeraju granice tehnologije i poslovanja.

I za kraj — gdje god da smo, šta je ono što nas uvijek povezuje?

Povezuje nas osjećaj pripadnosti, jezik, sjećanja, porodica, tradicija, ali i želja da jedni drugima budemo oslonac. Gdje god da smo, nosimo dio Bosne i Hercegovine sa sobom: kroz način na koji govorimo, radimo, dočekujemo ljude, čuvamo običaje i pomažemo jedni drugima.

Mislim da nas posebno povezuje potreba za zajedništvom. Kada smo povezani, onda nismo samo pojedinci rasuti po svijetu, nego mreža ljudi koji mogu jedni drugima otvoriti vrata. To je ogromna snaga.

Za mene “gdje god da smo” znači da udaljenost ne mora značiti razdvojenost. Ako imamo povjerenje, saradnju i dobru namjeru, možemo graditi mostove između BiH, dijaspore, regiona i svijeta.