Gdje god da smo – Melisa Hujić: Uspjeh je ostati vjeran sebi

Ovog puta u okviru serijala Gdje god da smo razgovaramo sa Melisom Hujić. Melisa je dizajnerica, poduzetnica i ime iza brendova ETIQUETTE i Sara Rose. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Ovaj mjesec slaviš jednu lijepu godišnjicu – godišnjicu otvaranja Etiquette butika. Kada pogledaš unazad na sve ove godine, šta prvo pomisliš?

Prvo pomislim – kako je sve brzo prošlo. A onda osjetim jednu veliku zahvalnost. Za sve što sam naučila, za ljude koje sam upoznala, za žene koje su prošle kroz moj butik, za svaki komad koji je nastao iz neke ideje. Kad sam otvorila butik, nisam imala predstavu koliko će me Etiquette promijeniti. Mislila sam da gradim brend, a zapravo sam kroz njega gradila samu sebe. Danas znam da iza svakog komada koji napravimo stoji mnogo više od tkanine, kroja i šava. Stoje godine rada, emocije, pogreške, hrabrost i jedna velika želja da napravimo nešto što će žene zaista poželjeti nositi. Najljepše mi je što je Etiquette vremenom postao mjesto u kojem se susreću moda, kreativnost, ljudi i priče. I možda mi je upravo to najveća vrijednost svega što smo do sada napravili.

Tvoj put zapravo nije počeo u modi. Šta je bio taj prelomni trenutak kada si odlučila napraviti nešto svoje i krenuti u svijet poduzetništva?

Mislim da nije postojao samo jedan  trenutak. To je više bio proces u kojem sam sve više osjećala potrebu da napravim nešto što je potpuno moje. Oduvijek sam imala potrebu da stvaram, da nešto mijenjam i da ideju pretvorim u konkretan proizvod. Moda je nekako prirodno došla kao prostor u kojem mogu spojiti ono što znam sa onim što osjećam. Shvatila sam da ne želim samo raditi nešto svoje – želim napraviti nešto u šta ću moći staviti dio sebe. I tako je počela priča o Etiquetteu.

Postoji li nešto sto danas znaš o poduzetništvu, o ljudima ili o sebi, a voljela bi da si to znala kada si počinjala? 

Kada počinješ, puno razmišljaš o tome šta će drugi reći, hoće li razumjeti tvoju ideju, hoće li je prihvatiti. Danas puno više vjerujem svom osjećaju. U stvarnosti, mnogo toga naučiš tek kada kreneš. O sebi sam naučila da mogu mnogo više nego što sam mislila. Da mogu pasti, biti umorna, preispitivati se i opet ustati i nastaviti. I možda najvažnije – shvatila  sam da uspjeh nije uvijek veliki korak naprijed. Nekad je uspjeh samo to što si, uprkos svemu, ostao vjeran sebi.

Kada govoriš o Etiquetteu, meni se čini da nikada nije bila samo stvar u tome da napraviš lijep komad odjeće. Uspjela si izgraditi prepoznatljiv stil, sa mnogo individualnosti. Šta želiš da žena osjeti kada obuče nešto što nosi tvoj potpis? 

Želim da se žena, kada obuče Etiquette, osjeti posebno. Ali ne posebno zato što nosi nešto što je drugačije od drugih, nego posebno zato što se u tom komadu prepozna. Odjeća treba da bude način da pokažemo ko smo, a ne da nas sakrije iza nečega što je trenutno popularno. Volim trenutak kada žena stane pred ogledalo i pomisli: „Da, ovo sam ja.“ Kada joj se promijeni držanje, kada se nasmije sama sebi i kada osjeti onu neku tihu sigurnost u sebi.

Svaki Etiquette komad ima svoju priču, ali tek kada ga žena obuče, on dobije pravi karakter. Ona mu daje dušu. I zato isti komad na dvije žene nikada nije isti – svaka ga nosi na svoj način, sa svojom energijom, svojom ženstvenošću. Ako žena u nekom mom komadu osjeti samopouzdanje, slobodu i zadovoljstvo što je upravo to obukla, onda je moj posao ispunjen.

Od prvih ideja do danas Etiquette je zaista prošao veliki put – kolekcije, butik, modne revije, rast i razvoj brenda Sara Rose i prisutnost izvan BiH. Koji korak ti je bio najdraži?

Teško mi je izdvojiti samo jedan jer svaki period ima svoju posebnu emociju. Otvaranje butika mi je posebno u srcu. Jer tada je nešto što je dugo živjelo u mojoj glavi i mojim snovima dobilo svoj prostor. Ipak, otvaranje butika mi je posebno važno. Do tada su mnoge stvari postojale kao ideja, kolekcija ili projekat, a onda smo odjednom imali svoj fizički prostor. To je bio osjećaj da je nešto što sam dugo gradila zaista dobilo svoje mjesto.

Posebno su mi drage i modne revije, jer tada cijeli proces – od ideje, materijala i šivenja do konačnog izlaska na pistu – dobije svoje lice. I SaraRose mi je jako važan dio tog puta jer mi je dala jedan novi prostor za igru, istraživanje i stvaranje. Volim što se brendovi razvijaju zajedno sa mnom.

Znamo da u svakoj priči ima dosta borbe. Šta ti je u tom procesu od početaka do današnje prepoznatljivosti brendova i otvorenja vlastitog butika bilo najteže?

Najteže je bilo ostati svoj. Jer nije teško samo raditi. Teško je raditi onda kada ne znaš hoće li se sve što daješ vratiti. Kada ulažeš vrijeme, novac, energiju i emociju, a rezultati ne dođu odmah. Bilo je trenutaka kada sam se pitala da li sve ovo ima smisla. Ali svaki put kada bih pomislila da ću odustati, pojavila bi se neka nova žena, neka nova ideja, neka nova prilika… i podsjetila me zašto sam počela. Mislim da je u svakom poslu najteža ona nevidljiva borba koju vodiš sam sa sobom. I danas je ima. Samo je sada bolje poznajem.

Dugo godina si članica udruženja poslovnih žena BiH. Koliko su ti žene koje si srela kroz godine bile važne na tvom poslovnom i životnom putu?

Jako. Mislim da je jedna od najljepših stvari koje sam dobila kroz poduzetništvo upravo mogućnost da upoznam toliko različitih žena.

Nijedna žena ne treba misliti da sve mora uraditi sama. Žene koje sam upoznala kroz godine bile su mi inspiracija, podrška, nekad lekcija, nekad prijateljstvo. Posebno volim tu našu žensku energiju kada se žene ne takmiče jedna protiv druge, nego jedna drugoj naprave prostor. Neke od najljepših poslovnih prilika došle su kroz žene. Ali još važnije, neka od najljepših prijateljstava. Zato vjerujem u žene. 

Bez obzira na to koliko je Etiquette rastao, ti si ostala prisutna u našoj zajednici. Svake godine si sa nama na BWBH bazaru u Beču, i to nam svima mnogo znači. Šta tebi znači ta veza sa ženama iz BiH koje danas žive širom svijeta?

Meni je ta veza jako emotivna. Gdje god da naši ljudi žive, mislim da uvijek postoji dio njih koji ostaje vezan za mjesto iz kojeg dolaze. BWBH bazar u Beču mi je drag upravo zbog toga što je on mjesto susreta. Ljudi koji žive godinama van Bosne i Hercegovine i dalje žele nešto što ih podsjeća na njihov dom, jezik, kulturu, ljude i emocije. Tu se ne susreću samo proizvodi i kupci. Susreću se ljudi, priče, emocije i jedna zajednička pripadnost. Lijepo je vidjeti koliko ljudi iz BiH, bez obzira gdje danas žive, žele podržati domaće kreativce i male biznise.  Svaki put kada se vratim iz Beča, vratim se nekako punija. Sa novim poznanstvima, novim idejama i onim lijepim osjećajem da, bez obzira gdje živimo, imamo naše ljude.

Serijal se zove „Gdje god da smo“. Bez obzira gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo nešto što nas oblikuje. Šta ti nosiš sa sobom, gdje god da si?

Nosim sa sobom Sarajevo, svoju porodicu, ljude koje sam upoznala kroz ovaj posao , svoje prijatelje. Nosim i jednu vrstu upornosti – onu našu, bosansku, kada se nekako uvijek snađeš i nastaviš dalje. Mislim da je najvažnije da ne zaboravimo ko smo. I da ono što jesmo ponesemo sa sobom – bez obzira koliko daleko otišli

Gdje god da smo – Velida Begović: Životni putevi nas mijenjaju

Ponekad nam se čini da život od nas traži da biramo – sigurnost ili san, karijeru ili strast, posao ili poziv. Priča Velide Begović pokazuje da put može izgledati sasvim drugačije.

Bankarstvo, obrazovanje i poduzetništvo za nju nisu bila tri odvojena poglavlja, nego tri iskustva koja su se prirodno nadovezala jedno na drugo. Danas, gradeći vlastiti biznis pomaže drugim kompanijama da rastu, a istovremeno ostaje posvećena radu s mladima i temama koje smatra ključnim za budućnost – poduzetništvu i finansijskoj pismenosti.

U razgovoru za serijal „Gdje god da smo“ govori o promjeni, hrabrosti da se napravi prvi korak i vrijednostima koje nosi sa sobom, gdje god da je. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Nekada bankarka, zatim profesorica, a danas poduzetnica. Kad pogledaš unazad, čini li ti se da je svaka od tih uloga vodila upravo ovome što danas radiš?

Kada danas pogledam unazad, rekla bih da jeste. Volim plan i organizaciju, ali sam kroz život naučila da se ipak ne može sve isplanirati. Život često napravi neki svoj plan, a naše je da prihvatimo ono što dođe i učimo usput. Voljela bih da mi je to neko rekao kada sam bila mlada, da se manje brinem. A možda i jeste, samo što kao mladi manje slušamo.

Mislim da se ideja o vlastitom biznisu pojavila još na mom prvom bankarskom poslu kreditnog analitičara. Tu sam izbliza upoznala svijet biznisa, a u narednim godinama sam kroz različite pozicije radila sa preduzećima, njihovim vlasnicima i menadžmentom i gledala kako biznisi rastu i kakve izazove taj rast donosi.

Iz škole sam ponijela iskustvo podučavanja i komunikacije, a posebno kako složene stvari objasniti jednostavno. Iz finansijskog sektora sam došla naviknuta da sve bude kratko, u jednoj rečenici ako može, bez ponavljanja. U učionici morate objasniti istu stvar na nekoliko načina, dati primjere, ispričati priču, dok ne pronađete način da vas učenik razumije. 

Tako da danas n bankarstvo i obrazovanje ne gledam više kao na odvojene karijere jer iz svake sam ponijela nešto što danas koristim. 

Mnogi sanjaju vlastiti biznis, ali malo ko napravi prvi korak. Jesi li se bojala promjene i šta je na kraju prevagnulo da kažeš: “Sad je vrijeme”?

Bojala sam se i to najviše finansijske nesigurnosti i neuspjeha. Između želje za vlastitim biznisom i sigurnosti godinama sam birala sigurnost, posebno dok su djeca bila mala. Danas su djeca odrasla, okolnosti su drugačije i odlučili smo zajedno preuzeti rizik. 

Strah nije nestao, samo je želja postala jača. Kod mene se to poklopilo sa jubilarnim 50im rođendanom. Valjda veliki rođendani donesu više razmišljanja i velike odluke o tome gdje smo i šta još želimo napraviti. Pomislila sam: ako ovo zaista želim, kada ću ako ne sada? Sada više nema nazad.

Ohrabrile su me i priče drugih poduzetnica. Bez obzira na sve izazove kroz koje su prolazile, nijedna mi nije rekla nemoj ili da se pokajala što je pokušala. Vjerujem da ima i drugačijih iskustava, ali ja sam imala sreću da razgovaram sa ženama koje su mi govorila samo naprijed i hrabro. 

Pokrenula si kompaniju zajedno sa suprugom, vi ste dvoje od troje koje vode kompaniju. Kažeš da danas živiš ono što si dugo sanjala.   Kako izgleda graditi biznis s osobom s kojom dijeliš i privatni život? Šta je prednost a šta izazov? 

Nismo planirali da ćemo zajedno pokrenuti biznis, jednostavno se tako posložilo. Meni je svakako lakše što kroz sve ovo ne prolazim sama.

Poslovno se dobro dopunjujemo. Oboje smo ekonomisti, ali smo radili u različitim područjima i stekli različita iskustva, pa isti problem gledamo iz različitih uglova. Oboje smo i prilično tvrdoglavi, ali na kraju nađemo kompromis. A nekada i ne moramo, možemo klijentu ponuditi obje opcije, prodiskutovati sa njima prednosti i nedostatke svake pa doći do onoga što im najbolje odgovara.

Najveći izazov je granica između posla i privatnog života. Često nas pitaju kako nam je biti zajedno cijeli dan, ali to nam stvarno ne smeta. Veći je problem što posao nikada ne prestaje. Dok kuham ili radim nešto po kući, vrlo lako počnemo pričati o klijentu ili nekoj novoj ideji, a onda završimo kuckajući i u gluho doba noći. Još učimo postaviti granicu.

Pokrenula si kompaniju i rekla si mi da danas živiš ono što si dugo sanjala. Početak vam nije bio toliko planiran koliko izazvan okolnostima. Kako je zapravo nastao 1deaLab?

1deaLab je zapravo nastao u trenutku kada smo se oboje našli na nekoj vrsti prekretnice. Suprug je ostao bez posla, a ja sam odlučila da je vrijeme da želju o vlastitom biznisu konačno pretvorim u nešto stvarno. Nije to bio trenutak koji smo planirali, ali smo u njemu prepoznali priliku da zajedno napravimo nešto svoje.

Krenuli smo od onoga što najbolje poznajemo. Oboje smo godinama radili u većim sistemima i ideja je bila da to iskustvo prenesemo u rad s malim i srednjim biznisima i pomognemo im da profesionalizuju poslovanje. Počeli smo istraživati tržište, praviti biznis plan, razgovarati i razvijati ideju. A onda su, prije nego što smo plan stigli završiti, došli prvi angažmani. Jedan je vodio drugom i zapravo smo kroz rad s klijentima počeli mnogo jasnije vidjeti šta im treba, gdje mi možemo donijeti vrijednost i kako želimo raditi. Taj pristup i danas razvijamo kroz svaki novi angažman.

I baš kroz to iskustvo sam na svoj način shvatila Rumijevu misao da, kada kreneš putem, put će ti se otvoriti. Mi nismo imali sve odgovore kada smo krenuli. Nemamo ih ni danas. Ali neke stvari jednostavno ne možete unaprijed isplanirati. Morate napraviti prvi korak, a onda se dio puta pokaže usput.

A taj put nas već vodi i dalje od konsaltinga za postojeće biznise. Razvijamo StartPoint Lab, kroz koji želimo povezati edukaciju i mentorstvo za žene i mlade koji pokreću biznis. Tu je i Turizam akademija, koju s partnerima želimo dalje razvijati i proširiti u Business akademiju.

Iz korporativnog svijeta donijela si mnogo iskustva. Šta je ono što malim i srednjim kompanijama najčešće nedostaje, a što može napraviti najveću razliku u njihovom rastu?

Mala i srednja preduzeća imaju poduzetničkog duha, iskustva i dobro poznaju svoj posao. Ali kako biznis raste, stvari postaju složenije i u nekom trenutku trebaju vam i znanja koja nemate unutar svog tima. A zaposliti novu osobu za svaku takvu potrebu nije uvijek povoljno rješenje.

Tu smo vidjeli našu priliku da ono dobro što smo naučili radeći u većim sistemima prilagodimo manjim biznisima. Ne da od njih pravimo male korporacije, nego da zajedno sa vlasnikom i timom vidimo šta im zaista treba. I nismo tu samo da damo savjet i odemo. Radimo sa njima da to što dogovorimo zaživi u praksi i da poslije mogu nastaviti sami.

A biti konsultant ne znači samo imati znanje i stručnost. Jednako je važno izgraditi povjerenje. Klijent nas pusti duboko u svoj biznis, pokaže nam brojke i informacije koje ne izlaze iz preduzeća i otvoreno govori o problemima. Zato nam posebno znači što se saradnja sa većinom klijenata nastavlja kroz nove angažmane. To nam je najbolji znak da smo povjerenje opravdali, i upravo na takvim partnerstvima želimo graditi 1deaLab.

Često spominješ profesionalizaciju poslovanja. Šta to zapravo znači za nekoga ko vodi mali porodični biznis i misli da je to rezervisano samo za velike kompanije?

Profesionalizacija ne znači da u porodični biznis uvesti samo gomilu procedura i zakomplikovati posao, već se radi i o promijeni pristupa i razmišljanja, inače sve ostaje na papiru. 

Kako biznis raste, mijenja se i način na koji ga možete efikasno voditi. U početku je sasvim normalno da mnogo toga ide preko vlasnika i to dobro funkcioniše. Vremenom raste broj ljudi, klijenata, poslova i odluka koje treba donijeti i stvari postaju složenije. Onda vlasnik shvati da više ne može ili ne želi sve raditi kao do tada, jer to počinje usporavati biznis, a njega iscrpljivati. I tada treba dio odgovornosti prenijeti drugima, pomoći ljudima da mogu raditi samostalno i postepeno graditi biznis koji ne zavisi potpuno od njega. To je pomalo je kao sa djecom koju kako rastu polako pripremate da budu samostalni jer jednog dana ih morate pustiti.

I to je zapravo cilj profesionalizacije da vlasnik vodi biznis, da posao može funkcionisati i kada on nije tu, a ne da bude njegov nezamjenjiv i najzaposleniji zaposlenik.

Naravno da nema jednog modela koji možete samo prekopirati. Ono što treba biznisu od deset ljudi nije isto što treba kompaniji od pedeset ili dvije stotine. Zato prvo sagledamo gdje je biznis danas i šta mu zaista treba, a onda kombinujemo različita rješenja i prilagođavamo ih tom biznisu i njegovoj fazi razvoja.

Šta je bilo najveće iznenađenje nakon pokretanja vlastitog biznisa? Nešto što nisi mogla naučiti ni u korporaciji ni u učionici. 

Najviše me iznenadila administracija. Stalno slušamo kako se stvari pojednostavljuju, a kada pokrenete svoj biznis, shvatite koliko vremena ode na papire i šaltere. Uvijek treba još neki papir, neka potvrda, a usput stalno slušate i kolika je kazna ako nešto niste uradili. Znala sam da je administracija dio vođenja biznisa, ali nisam očekivala da će nam uzimati toliko vremena i energije.

Tu sam u praksi osjetila koliko različitih uloga morate preuzeti kao vlasnik biznisa. U jednom trenutku ste konsultant, u drugom se bavite papirima, organizacijom, finansijama… A između svega toga treba pronaći vrijeme da budete poduzetnik i razmišljate gdje želite voditi svoj biznis. 

Na kraju shvatite koliko toga morate uraditi samo da biste se mogli baviti onim zbog čega ste biznis i pokrenuli. Zato je ipak lakše kada niste sami jer podijelite barem papire i šaltere.

Uz vlastiti biznis, nisi napustila obrazovanje. Zašto ti je važno ostati povezana sa školama i mladima?

Mislim da svi imamo nekog nastavnika kojeg pamtimo i nakon škole. Nekoga ko nas je ohrabrio, zainteresovao za nešto ili nam u pravom trenutku pokazao da možemo više. Ja sam željela biti takva nastavnica i pa mi je od početka bilo važno da učenicima pružim nešto više od same nastave. Vodila sam ih u kompanije, dovodila ljude iz prakse, uključivala ih u različite događaje i tražila prilike da nešto sami probaju i dožive. 

Iako više nisam profesorica ostala sam povezana sa školama i mladima kroz različite projekte vezane za poduzetništvo i finansijsku pismenost, samo danas iz druge uloge.

Obrazovanje nikada nisam doživljavala samo kao posao jer volim prenositi znanje. Ovo mi je jedan od najtežih poslova iako sam radila na velikim projektima i zahtjevnim zadacima. Stati pred učenike, zadržati im pažnju, zainteresovati ih i motivisati ih je posebno je teško danas kada su informacije na klik i sve je zanimljivije i odvlači pažnju.

Tek kada sami stanete pred učenike, shvatite koliko je znanja, strpljenja i energije trebalo i za vas pa sam kroz ovo iskustvo počela više cijenim rad svojih profesora. Ranije bih ih u prolazu samo pozdravila, a sada ih znam zaustavljati da im se posebno zahvalim.  

Posebno te zanimaju poduzetništvo i finansijska pismenost mladih, pokrenula si sjajne inicijative na tom polju. I danas radiš na projektima sa školama. Kako da mladi danas dobiju dovoljno praktičnih znanja za život nakon škole? 

Poduzetništvo i finansijska pismenost su mi važne jer ih vidim kao životne vještine, pa i dalje radim na projektima povezanim sa njima.

Neće svi mladi pokrenuti biznis, niti trebaju. Ali svima će trebati da znaju prepoznati priliku, riješiti problem, preuzeti inicijativu ili neku svoju ideju pretvoriti u nešto konkretno. Uostalom, upravo takve ljude danas žele i poslodavci.

A finansijske odluke ih dočekaju čim počnu zarađivati i samostalno živjeti Otvore račun, dobiju karticu, možda prekoračenje, počnu plaćati račune, planirati troškove, štedjeti, a kasnije razmišljati o kreditu za auto ili stan. Sve su to odluke koje imaju svoju cijenu i posljedice. Zato mislim da o novcu trebaju učiti mnogo prije nego što počnu zarađivati.

Učenici trebaju učiti i izvan učionice, posjetiti kompanije, razgovarati sa poduzetnicima, dobiti priliku da rade na stvarnim problemima kroz praksu. Tada mnogo lakše razumiju i zašto im neko znanje treba.

Ali ne bih voljela da odemo u drugu krajnost i zanemarimo opće osnovno stručno-teorijsko znanje. Baš danas, kada nam internet i AI mogu dati odgovor na skoro svako pitanje, moramo imati dovoljno znanja da znamo šta pitati, možemo razumjeti i procijeniti odgovore. Praksa je važna, ali bez dobre osnove teško možemo znati šta sa informacijama koje su nam danas dostupne.

Na tvom putu važnu ulogu imalo je i umrežavanje kroz Udruženje poslovnih žena. Koliko je ženama koje tek ulaze u poduzetništvo važna zajednica i podrška drugih žena?

Sa Udruženjem poslovnih žena sam povezana još iz vremena dok sam radila u školi jer su me podržavali kroz različite aktivnosti sa učenicima. Upoznavala sam poduzetnice, pozivala ih da razgovaraju sa učenicama i slušala njihove priče. Kako sam i sama već dugo razmišljala o vlastitom biznisu, njihove priče su i me inspirisale.

Moram priznati da sam ranije priče o „women power“ i snazi ženskih poslovnih zajednica pomalo doživljavala kao nešto što lijepo zvuči, ali nisam bila sigurna koliko toga zaista ima u praksi. Danas, kada sam i sama dio te zajednice, vidim koliko je ta podrška stvarna i koliko znači kada ste na početku. Žene vas povezuju, otvaraju vam prilike, dijele kontakte i iskustva, tu su edukacije, druženja i neka posebna energija. Uostalom, i ovaj naš razgovor je došao kroz jedno takvo povezivanje.

A posebno mi znači kada čujem da su i druge prolazile kroz iste dileme i teške periode. Onda pomislim: dobro, nisam jedina, znači može se.

Serijal se zove ‘Gdje god da smo’.  Bez obzira gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo nešto što nas oblikuje. Šta ti nosiš sa sobom, gdje god da si?

Životni putevi nas mijenjaju. Događaji i ljudi koje srećemo putem ostave neki trag. Neki lijep, neki baš i ne, ali iz svega nešto naučimo šta želimo ili šta ne želimo više. Sve to pomalo utiče na to ko smo danas i kako gledamo na stvari.

A ono što se kod mene nije promijenilo je radoznalost. Volim učiti, istraživati kako stvari funkcionišu i probati nešto novo i drugačije. Gdje god da sam, važno mi je da ostanem otvorena za novo, nastavim učiti i idem dalje.

Gdje god da smo – Slavica Pilipović: Autentičnost i upornost vrijede više od težnje ka savršenstvu

Neke žene uspiju izgraditi jednu karijeru. Naša današnja gošća izgradila je dvije. Kao inženjerka ostvarila je uspješnu korporativnu karijeru u Beču, a istovremeno je svoju ljubav prema prirodi pretočila u vlastiti brend prirodne kozmetike – Slavie.  Ali ono što njenu priču čini posebnom nije samo poduzetništvo.  To je želja da svoje znanje dijeli, da povezuje žene i da kroz svoj rad ostavlja trag u zajednici, zbog čega je aktivna u Udruženju žena Herba u Prijedoru i članica Business Women of Bosnia and Hercegovina u Austriji.

U novom izdanju serijala “Gdje god da smo” razgovaramo o odlukama, izazovima, hrabrosti i životnim lekcijama sa Slavicom Pilipović. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Mnogi misle da čovjek mora birati između sigurnog posla i vlastitog sna. Ti si odlučila graditi oboje. Kako je došlo do toga?

Nikada nisam doživljavala korporativni posao i vlastiti biznis kao dvije suprotnosti. Naravno, bilo bi lijepo da čovjek može živjeti samo od svog sna, ali to nije uvijek moguće. Siguran posao daje stabilnost, a istovremeno omogućava da svoj san gradiš bez pritiska i svojim tempom.

Radim u području zdrave hrane, što je vrlo blisko mojim vrijednostima i onome što stvaram kroz Slavie. Kroz posao svakodnevno učim, pratim nove trendove, otkrivam kvalitetne sirovine i upoznajem ljude iz branše. Sve to me dodatno inspiriše i pomaže mi da razvijam vlastite proizvode.

Zato za mene to nisu dva odvojena puta. Jedan mi daje sigurnost i nova znanja, a drugi priliku da ostvarim svoj san.

Kako se rodila ideja za Slavie? Da li je Slavie nastao iz hobija, potrebe ili dugogodišnjeg sna?

Slavie je nastala iz spoja ljubavi prema prirodi, znatiželje i želje da stvorim proizvode kojima zaista vjerujem. Još kao djevojčica voljela sam kozmetiku i uvijek me zanimalo kako nastaje. Stalno sam nešto isprobavala i eksperimentisala, prvo na sebi, a onda i na porodici i prijateljicama.

Odrasla sam uz biljke i oduvijek me fascinirala njihova snaga. Vremenom je hobi prerastao u ozbiljno istraživanje, edukaciju i razvoj proizvoda. Rekla bih da je Slavie istovremeno hobi koji je prerastao u posao i ostvarenje dugogodišnjeg sna.

Koliko ti je inženjersko obrazovanje pomoglo u razvoju prirodne kozmetike?

Više nego što ljudi na prvi pogled misle. Inženjerski način razmišljanja naučio me da svaki proizvod posmatram analitički, da razumijem procese, istražujem, testiram i ne donosim zaključke bez činjenica. U prirodnoj kozmetici nije dovoljno imati dobru ideju – potrebno je razumjeti recepture, stabilnost proizvoda, kvalitet sirovina i sigurnost za korisnika. Upravo tu mi je obrazovanje dalo čvrst temelj.

Šta te više oblikovalo – korporativni svijet ili poduzetništvo?

Oboje, ali na različite načine. Korporativni svijet me naučio profesionalnosti, odgovornosti i važnosti sistema. Poduzetništvo me naučilo hrabrosti, fleksibilnosti i tome da preuzmem odgovornost za svaku odluku. Kao preduzetnica svakodnevno izlazim iz zone komfora i upravo tu se najviše raste.

Kako nastaje jedan novi proizvod? Odakle kreće cijeli proces?

Sve počinje pitanjem – koji problem želim riješiti ili koju potrebu želim zadovoljiti? Nakon toga slijedi istraživanje biljaka i aktivnih sastojaka, proučavanje njihovog djelovanja, kreiranje recepture, brojna testiranja i usavršavanje recepture. Tek kada sam potpuno zadovoljna kvalitetom, proizvod ide u završnu fazu i dolazi do kupaca.

Koliko istraživanja, testiranja i strpljenja stoji iza jednog proizvoda prije nego što dođe do kupaca?

Mnogo više nego što se vidi izvana. Ponekad razvoj traje nekoliko mjeseci, a nekada i više od godinu dana. Tako je, na primjer, bilo sa Slavie Deo kremom – željela sam da bude zaista djelotvorna, nježna prema koži i da ispuni sve standarde koje sam sama sebi postavila, pa sam je usavršavala više od godinu dana.

Svaka receptura prolazi kroz brojne izmjene, testiranja i evaluacije. Ne žurim s plasiranjem proizvoda jer mi je važnije da bude kvalitetan i siguran nego da bude brzo gotov. Strpljenje je možda i najvažniji  imperativ cijelog procesa.

Često više naučimo iz neuspjeha nego iz uspjeha. Koja te životna ili poslovna lekcija najviše oblikovala?

Naučila sam da neuspjeh nije kraj nego povratna informacija. Bilo je trenutaka kada nešto nije išlo prema planu, ali upravo su me ti trenuci naučili da budem uporna, da slušam tržište i da ne odustajem nakon prvog izazova. Danas vjerujem da uspjeh nije rezultat toga što nikada ne pogriješimo, nego što iz svake greške nešto naučimo.

Aktivna si u Udruženju Herba iz Prijedora koje podržavaš u kreacijama proizvoda od biljaka. Dugo godina si članica Business Women of Bosnia and Herzegovina u Austriji. Šta si ti dobila kroz ove zajednice, a šta nastojiš dati drugima?

Kroz obje zajednice dobila sam mnogo više od poslovnih kontakata – dobila sam osjećaj pripadnosti, podršku i prijateljstva.

Udruženje Herba iz Prijedora za mene predstavlja vezu s mojim korijenima, prirodom i ljudima koji dijele ljubav prema ljekovitom bilju i tradicionalnom znanju. Posebno mi je važno da ono što sam godinama učila i usavršavala mogu prenijeti drugima. Vjerujem da trebamo više cijeniti ono što nam priroda daje i sačuvati to znanje za buduće generacije, spajajući tradiciju sa savremenim naučnim pristupom.

Kroz Business Women of Bosnia and Herzegovina u Austriji pronašla sam veliku podršku i stekla mnogo novih poznanstava sa ženama velikog srca. To su žene koje međusobno dijele iskustva, ohrabruju jedna drugu i iskreno se raduju tuđem uspjehu. Takvo okruženje daje dodatnu snagu da nastaviš dalje, posebno kada gradiš vlastiti put.

Najviše me raduje kada kroz svoj rad mogu približiti ljudima vrijednost ljekovitog bilja i pokazati kako se tradicija i nauka mogu spojiti u kvalitetan prirodni proizvod.

Šta bi voljela da svaka žena zna prije nego što zakorači u poduzetništvo?

Voljela bih da zna da ne mora biti savršeno spremna da bi počela. Mnoge žene čekaju pravi trenutak ili misle da moraju znati sve unaprijed. Istina je da se najveći dio nauči upravo kroz put. Važno je vjerovati sebi, biti spremna učiti, tražiti podršku i ne bojati se pogriješiti. Autentičnost i upornost dugoročno vrijede više od težnje ka savršenstvu sada i odmah.

Ovaj naš serijal nosi naziv “Gdje god da smo”. Bez obzira na to gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo vrijednosti koje su nas oblikovale. Koje su to vrijednosti koje ti nosiš kroz život, gdje god da si?

Bez obzira gdje živim, sa sobom nosim vrijednosti koje sam ponijela iz svog doma – poštovanje prema ljudima, iskrenost i duboku ljubav prema prirodi. Tu ljubav sam naslijedila od svog oca, Rade Pilipovića, agronoma, čovjeka velike širine i svjetskih pogleda. I danas ga se s osmijehom sjećam kako je u voćnjaku svakoj voćki tepao i razgovarao s njom kao sa živim bićem. Upravo od njega sam naučila da prirodu ne trebamo samo koristiti, nego je poštovati, razumjeti i čuvati.

Moji korijeni su uvijek sa mnom, bez obzira na to gdje živim. Vjerujem da nas nova iskustva i novi ljudi obogaćuju, ali da je najvažnije ostati vjeran vrijednostima koje su nas oblikovale. Zato nastojim da te vrijednosti živim kroz Slavie, ali i kroz svoj angažman u Udruženju Herba Prijedor, gdje kao predsjednica Upravnog odbora zajedno s divnim ljudima radim na očuvanju znanja o ljekovitom bilju, promociji prirode i razvoju proizvoda koji spajaju tradiciju i savremeni pristup.

Slavie proizvodi dostupni su i u specijaliziranoj trgovini Mykotheke u Beču. Slavica Pilipović s dr. Edinom Ibrišimović trenutno razvija  liniju prirodne kozmetike s vitalnim gljivama, spajajući znanja iz fitoterapije i funkcionalnih gljiva. Slavie Deo krema također je dio ponude Mykotheke.