Gdje god da smo – Mirnesa Dugonjić-Veladzić

Njen put iz Bosne i Hercegovine vodio ju je do Austrije, tačnije do Beča,  gdje je izgradila vlastiti poslovni put i danas stoji iza Big Ben instituta. Kao poduzetnica, ambasadorica integracije i članica naše Business Women zajednice, Mirnesa Dugonjić Veladžić ne govori samo o prilikama – ona ih aktivno stvara, povezujući ljude, znanje i iskustva. O jeziku, integraciji, poduzetništvu i svemu onome što nosimo sa sobom, gdje god da smo, razgovaramo s Mirnesom.

1. Mirnesa, danas si osnivačica Big Ben instituta, osoba koju mnogi povezuju s temom integracije, a i članica si naše Business Women zajednice. Kada pogledaš unazad, jesi li ikada mogla zamisliti da će te životni put dovesti do svega ovoga?

Iskreno, nisam. Mislim da čovjek često tek kada pogleda unazad vidi kako su se neke stvari prirodno nadovezivale jedna na drugu.

Prije Big BEN instituta radila sam kao profesorica njemačkog jezika. Voljela sam rad s ljudima i obrazovanje, ali sam u jednom trenutku osjetila da želim mnogo više od klasične nastave. Nije mi bilo dovoljno ući u učionicu, odraditi čas i završiti svoj radni dan. Željela sam biti korisna na širem nivou – ljudima koji tek grade svoj život u Austriji, svojoj zajednici, ali i društvu u kojem živim.

Tako se postepeno razvila moja priča. Danas sam poduzetnica, vodim Big BEN Institut, zapošljavam ljude, profesorica sam i ispitivačica za jezičke ispite, radim s pojedincima, kompanijama i institucijama, ali se istovremeno trudim da moj život i angažman ne završe na vratima mog instituta.

Aktivno učestvujem na panelima, diskusijama i različitim događajima i pokušavam povezivati ljude, institucije i ideje. To je postalo jedan važan dio moje lične priče.

2. Posebno mi je zanimljivo to što osoba koja dolazi iz Bosne i Hercegovine danas vodi školu njemačkog jezika. Kako je nastala ta priča? Je li njemački jezik od početka bio važan dio tvog profesionalnog puta ili se sve razvijalo kroz vlastito iskustvo života u Austriji?

Njemački je od početka bio dio mog profesionalnog puta jer sam prije osnivanja vlastitog instituta radila kao profesorica njemačkog jezika.

Ali bilo mi je jako važno da, kada jednog dana napravim nešto svoje, to ne bude samo još jedna klasična škola stranih jezika. Nisam željela sistem u kojem ljudi sjede, uče gramatiku i lekcije na jedan suhoparan, školski način, a nakon toga se i dalje boje govoriti.

Željela sam napraviti drugačiji koncept – praktičniji, efikasniji i prilagođen stvarnom životu. Danas ljudi najviše cijene svoje vrijeme. Ako neko uloži vrijeme, novac i energiju u učenje jezika, onda mora i osjetiti rezultat tog ulaganja.

Zato smo kroz Big BEN razvijali način rada u kojem nam nije cilj samo da neko „završi nivo“, nego da se nakon tog nivoa zaista vidi razlika: da osoba sigurnije govori, bolje razumije, lakše funkcioniše na poslu i u svakodnevnom životu.

Danas radimo mnogo šire od klasičnih kurseva. Sarađujemo s kompanijama i ustanovama, radimo stručni njemački, različite oblike obrazovanja i pripreme za ispite, a kod nas se mogu polagati i priznati jezički ispiti. I sama radim kao ispitivačica.

Dakle, njemački je bio početak, ali je iz njega nastala mnogo šira priča.

3. Šta je, po tvom mišljenju, važnije: naučiti jezik ili steći hrabrost da tim jezikom počneš živjeti svoj život?

Znanje jezika je osnova, ali bez hrabrosti ono nije dovoljno.

Možete naučiti mnogo riječi i savršeno poznavati gramatiku, ali ako se bojite progovoriti, pitati, pogriješiti ili zauzeti svoje mjesto, onda taj jezik još uvijek ne koristite kao svoj.

Zato svojim polaznicima često govorim da se ne boje grešaka. Greška je dio procesa.

Jezik za mene nije samo predmet. Jezik je samostalnost. Kada govorite jezik zemlje u kojoj živite, možete sami otići doktoru, razgovarati sa školom svog djeteta, pregovarati o poslu, razumjeti svoja prava i obaveze i, najvažnije, sami govoriti u svoje ime.

4. Nedavno si postala i Integrationsbotschafterin, ambasadorica integracije, u okviru inicijative ZUSAMMEN:ÖSTERREICH i kroz svoj lični put razgovaraš s mladima o integraciji, migraciji i životnim prilikama. Šta te motiviralo da prihvatiš tu ulogu?

Zato što ja integraciju ne poznajem samo iz projekata, statistika ili teorije. Poznajem je iz vlastitog života i iz hiljada priča ljudi koje sam kroz svoj posao upoznala.

Znam šta znači doći u novu sredinu, učiti jezik, izgraditi profesionalni put, dokazivati se, podizati porodicu i tražiti svoje mjesto u društvu.

Ako mladim ljudima mogu prenijeti nešto iz svog iskustva i pokazati im da se može uspjeti bez odricanja od vlastitih korijena, onda smatram da to vrijedi raditi.

Važno mi je da im ne pričam samo o lijepim stranama. Postoje prepreke, odbijanja, pogrešne odluke i teški periodi. Ali postoji i mogućnost da od svega toga čovjek napravi nešto svoje.

5. Kada mladima govoriš o svom putu, šta je poruka koju najviše želiš da ponesu sa sobom?

Da ne čekaju da im neko drugi napravi život.

Treba učiti, raditi, povezivati se, pitati, biti radoznao i ne bojati se početi ispočetka.

Istovremeno želim da znaju da integracija ne znači zaboraviti svoje porijeklo. Ne moramo izbrisati jedan dio sebe da bismo pripadali drugom društvu.

Možemo imati svoje korijene i istovremeno preuzeti punu odgovornost za zemlju u kojoj živimo.

6. Da li je integracija trenutak kada savladaš jezik, pronađeš posao i stekneš prijatelje – ili je to onaj trenutak kada jednostavno osjetiš da negdje pripadaš?

Za mene je prava integracija upravo osjećaj pripadnosti.

Jezik, posao, obrazovanje i prijatelji su važni koraci. Ali onda dođe trenutak kada prestaneš sebe doživljavati kao gosta.

Kada kažeš: ovdje živim, ovdje radim, ovdje odgajam porodicu, ovdje zapošljavam ljude, ovdje doprinosim i ovdje imam i prava i odgovornost.

Austrija, posebno Beč, moj je životni i poslovni centar. Bosna i Hercegovina je moje porijeklo i dio mene. Nikada nisam osjećala da jedno mora isključiti drugo.

7. Često se o integraciji govori kao o obavezi osobe koja dolazi u novu zemlju da se prilagodi. Ali koliko je integracija zapravo dvosmjeran proces? Šta društvo koje prima nove ljude treba učiniti da bi se oni zaista osjećali dijelom njega?

Integracija mora biti dvosmjeran proces.

Od osobe koja dolazi u Austriju sasvim je legitimno očekivati da nauči jezik, poštuje zakone, razumije vrijednosti društva i aktivno učestvuje u njemu. Ja tu odgovornost nikada ne bih umanjivala.

Ali druga strana mora ponuditi priliku.

Ne možemo nekome govoriti: integriši se, radi, doprinesi i osjećaj se kao dio društva, a onda mu cijeli život ponavljati da je stranac.

Čovjeku je potrebna mogućnost da pokaže šta zna, da se obrazuje, radi i učestvuje. Kada postoje i lični trud i otvorena vrata društva, tada integracija stvarno funkcioniše.

8. Kao članica naše Business Women zajednice, imala sam priliku pratiti koliko si aktivna i koliko često upravo ti iniciraš povezivanja, ideje i nove prilike za druge. Koliko je tebi lično važna zajednica i vjeruješ li da je naš put, posebno kada živimo daleko od zemlje iz koje dolazimo, lakši kada imamo ljude s kojima možemo dijeliti znanje, kontakte i iskustva?

Zajednica mi je veoma važna.

Nikada nisam vjerovala da ću ja imati manje ako pomognem nekome drugom da ima više. Ako poznajem osobu koja nekome može pomoći, vrlo rado ću ih povezati. Ako imam iskustvo koje nekome može skratiti put od nekoliko godina, zašto ga ne bih podijelila?

Posebno je to važno kada živimo izvan zemlje iz koje dolazimo. Potrebni su nam ljudi s kojima možemo razmijeniti znanje, kontakte, iskustva, ali i podržati jedni druge kada nije sve jednostavno.

Zato mi i Business Women zajednica ima posebnu vrijednost – ne samo zbog poslovnog povezivanja, nego i zbog osjećaja da možemo jedne drugima otvoriti vrata.

9. Čini mi se da je upravo to zajedničko svim dijelovima tvog života – bilo da govoriš o učenju jezika, integraciji, poduzetništvu ili zajednici, uvijek je tu negdje stvaranje prostora i prilika za druge. Je li to nešto što si svjesno gradila ili je jednostavno dio tvoje ličnosti?

Mislim da je prvo bilo dio moje ličnosti, a onda sam to svjesno počela graditi i kao dio svog života.

Meni je prirodno povezivati ljude. Ako sjedim s nekim i pomislim: znam osobu s kojom bi ova osoba trebala razgovarati – ja ih spojim.

Ali danas to radim mnogo šire, i potpuno izvan svog osnovnog posla.

Učestvujem na različitim panelima, diskusijama i događajima, od Evropskog pokreta Austrije do brojnih drugih institucija i organizacija. Trudim se povezivati austrijske institucije, privredu i društvo s Bosnom i Hercegovinom.

Važno mi je da gradim mostove, a ne da ih rušim.

Jedan od posljednjih primjera bio je dolazak ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića u Beč, gdje sam inicirala i koordinirala njegovu posjetu i različite susrete s austrijskim i evropskim institucijama, privredom i integracijskim strukturama.

Ali meni cilj nije biti blizu politike radi politike. Mene zanima šta iz jednog takvog kontakta može nastati za običnog čovjeka – novi projekt, saradnja, obrazovna prilika, posao ili neka vrata koja prije toga nisu bila otvorena.

Ja jednostavno mimo svog posla pokušavam graditi i neku svoju priču i, koliko mogu, biti korisna.

10. Osnivanje vlastitog instituta sigurno nije bio mali korak. Šta je bilo presudno da kažeš: sada je vrijeme da krenem svojim putem?

Presudan je bio trenutak kada sam shvatila da više ne želim samo izvršavati neki postojeći koncept, nego želim sama stvarati.

Kao profesorica sam mogla kvalitetno predavati njemački, ali sam imala mnogo ideja o tome kako učenje jezika može biti drugačije, praktičnije i efikasnije.

Nisam željela napraviti samo školu koja radi isto kao deset drugih škola.

Željela sam da čovjek koji kod nas uloži svoje vrijeme i novac zaista vidi rezultat. Vrijeme je danas ogromna vrijednost. Ako nam neko povjeri tri mjeseca svog života za jedan jezički nivo, moja je odgovornost da ta tri mjeseca imaju smisla.

Tako je nastao Big BEN – iz potrebe da imam slobodu razvijati svoj način rada, ali i da obrazovanje povežem s integracijom, tržištem rada, kompanijama i stvarnim potrebama ljudi.

11. Šta je bilo najteže u tom procesu – pokrenuti biznis ili izgraditi povjerenje ljudi?

Definitivno izgraditi povjerenje.

Firmu administrativno možete otvoriti vrlo brzo. Ali ime, reputaciju i povjerenje ne možete kupiti. To se gradi godinama.

Povjerenje nastaje kada ljudi vide da stojite iza onoga što ste obećali, kada dobiju kvalitet, kada se vrate i kada vas preporuče drugima.

Danas sarađujemo s brojnim kompanijama, ustanovama i organizacijama iz različitih sektora. Za mene nije najvažnije koliko partnera mogu nabrojati, nego činjenica da se mnogi od njih vraćaju i nastavljaju saradnju s nama.

To je najveća potvrda povjerenja.

12. Šta ti kao poduzetnici donosi najviše radosti?

Rezultat.

Volim kada vidim da nešto što je počelo samo kao ideja postane stvaran projekt. Ali najviše me raduje rezultat kod ljudi.

Kada neko dođe nesiguran, ne govori dovoljno dobro njemački, možda se boji ispita ili ne vidi svoju profesionalnu perspektivu, a onda nakon nekog vremena položi ispit, dobije posao, napreduje ili jednostavno postane samostalniji – to mi mnogo znači.

Isto tako me raduje kada spojim ljude i kasnije čujem da je iz tog jednog kontakta nastala saradnja.

Tada znam zašto sve to radim.

13. Da danas ponovo dolaziš u Austriju, sa svim iskustvom koje sada imaš, šta bi sebi na početku rekla?

Rekla bih sebi: ne boj se toliko i ne čekaj da budeš potpuno spremna.

Uči jezik što prije. Pitaj. Upoznaj ljude. Ne boj se pogriješiti. Ne dozvoli da te jedan „ne“ uvjeri da nema drugog puta.

I rekla bih sebi da ne mora birati između toga odakle dolazi i toga gdje živi.

Čuvaj svoje korijene, ali otvori se zemlji koja ti je dala priliku da gradiš novi život.

14. Tvoj životni put povezuje Bosnu i Hercegovinu i Austriju, različite jezike, kulture i iskustva. Ali gdje god da si, šta je ono što nosiš sa sobom i što te određuje? Koje vrijednosti su te vodile na tom putu?

Prije svega porodica, rad, obrazovanje, odgovornost i poštovanje prema ljudima.

Bosna i Hercegovina mi je dala korijene, osjećaj za zajednicu i dio mog identiteta. Austrija mi je dala prostor da radim, razvijam se, izgradim kompaniju, zaposlim ljude i svojoj porodici gradim život.

Ja te dvije zemlje ne doživljavam kao suprotnosti. Naprotiv, trudim se biti most između njih.

I možda me najviše određuje upravo potreba da ono što sam naučila i izgradila ne ostane samo meni.

Ako mogu nekoga povezati, pomoći mu informacijom, otvoriti vrata ili napraviti projekt iz kojeg će koristi imati i drugi, meni to daje smisao.

Ne želim iza sebe ostavljati srušene mostove.

 Želim graditi nove – između ljudi, između institucija i između dvije zemlje koje su obje, svaka na svoj način, dio mog života.