Gdje god da smo – Melisa Hujić: Uspjeh je ostati vjeran sebi

Ovog puta u okviru serijala Gdje god da smo razgovaramo sa Melisom Hujić. Melisa je dizajnerica, poduzetnica i ime iza brendova ETIQUETTE i Sara Rose. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Ovaj mjesec slaviš jednu lijepu godišnjicu – godišnjicu otvaranja Etiquette butika. Kada pogledaš unazad na sve ove godine, šta prvo pomisliš?

Prvo pomislim – kako je sve brzo prošlo. A onda osjetim jednu veliku zahvalnost. Za sve što sam naučila, za ljude koje sam upoznala, za žene koje su prošle kroz moj butik, za svaki komad koji je nastao iz neke ideje. Kad sam otvorila butik, nisam imala predstavu koliko će me Etiquette promijeniti. Mislila sam da gradim brend, a zapravo sam kroz njega gradila samu sebe. Danas znam da iza svakog komada koji napravimo stoji mnogo više od tkanine, kroja i šava. Stoje godine rada, emocije, pogreške, hrabrost i jedna velika želja da napravimo nešto što će žene zaista poželjeti nositi. Najljepše mi je što je Etiquette vremenom postao mjesto u kojem se susreću moda, kreativnost, ljudi i priče. I možda mi je upravo to najveća vrijednost svega što smo do sada napravili.

Tvoj put zapravo nije počeo u modi. Šta je bio taj prelomni trenutak kada si odlučila napraviti nešto svoje i krenuti u svijet poduzetništva?

Mislim da nije postojao samo jedan  trenutak. To je više bio proces u kojem sam sve više osjećala potrebu da napravim nešto što je potpuno moje. Oduvijek sam imala potrebu da stvaram, da nešto mijenjam i da ideju pretvorim u konkretan proizvod. Moda je nekako prirodno došla kao prostor u kojem mogu spojiti ono što znam sa onim što osjećam. Shvatila sam da ne želim samo raditi nešto svoje – želim napraviti nešto u šta ću moći staviti dio sebe. I tako je počela priča o Etiquetteu.

Postoji li nešto sto danas znaš o poduzetništvu, o ljudima ili o sebi, a voljela bi da si to znala kada si počinjala? 

Kada počinješ, puno razmišljaš o tome šta će drugi reći, hoće li razumjeti tvoju ideju, hoće li je prihvatiti. Danas puno više vjerujem svom osjećaju. U stvarnosti, mnogo toga naučiš tek kada kreneš. O sebi sam naučila da mogu mnogo više nego što sam mislila. Da mogu pasti, biti umorna, preispitivati se i opet ustati i nastaviti. I možda najvažnije – shvatila  sam da uspjeh nije uvijek veliki korak naprijed. Nekad je uspjeh samo to što si, uprkos svemu, ostao vjeran sebi.

Kada govoriš o Etiquetteu, meni se čini da nikada nije bila samo stvar u tome da napraviš lijep komad odjeće. Uspjela si izgraditi prepoznatljiv stil, sa mnogo individualnosti. Šta želiš da žena osjeti kada obuče nešto što nosi tvoj potpis? 

Želim da se žena, kada obuče Etiquette, osjeti posebno. Ali ne posebno zato što nosi nešto što je drugačije od drugih, nego posebno zato što se u tom komadu prepozna. Odjeća treba da bude način da pokažemo ko smo, a ne da nas sakrije iza nečega što je trenutno popularno. Volim trenutak kada žena stane pred ogledalo i pomisli: „Da, ovo sam ja.“ Kada joj se promijeni držanje, kada se nasmije sama sebi i kada osjeti onu neku tihu sigurnost u sebi.

Svaki Etiquette komad ima svoju priču, ali tek kada ga žena obuče, on dobije pravi karakter. Ona mu daje dušu. I zato isti komad na dvije žene nikada nije isti – svaka ga nosi na svoj način, sa svojom energijom, svojom ženstvenošću. Ako žena u nekom mom komadu osjeti samopouzdanje, slobodu i zadovoljstvo što je upravo to obukla, onda je moj posao ispunjen.

Od prvih ideja do danas Etiquette je zaista prošao veliki put – kolekcije, butik, modne revije, rast i razvoj brenda Sara Rose i prisutnost izvan BiH. Koji korak ti je bio najdraži?

Teško mi je izdvojiti samo jedan jer svaki period ima svoju posebnu emociju. Otvaranje butika mi je posebno u srcu. Jer tada je nešto što je dugo živjelo u mojoj glavi i mojim snovima dobilo svoj prostor. Ipak, otvaranje butika mi je posebno važno. Do tada su mnoge stvari postojale kao ideja, kolekcija ili projekat, a onda smo odjednom imali svoj fizički prostor. To je bio osjećaj da je nešto što sam dugo gradila zaista dobilo svoje mjesto.

Posebno su mi drage i modne revije, jer tada cijeli proces – od ideje, materijala i šivenja do konačnog izlaska na pistu – dobije svoje lice. I SaraRose mi je jako važan dio tog puta jer mi je dala jedan novi prostor za igru, istraživanje i stvaranje. Volim što se brendovi razvijaju zajedno sa mnom.

Znamo da u svakoj priči ima dosta borbe. Šta ti je u tom procesu od početaka do današnje prepoznatljivosti brendova i otvorenja vlastitog butika bilo najteže?

Najteže je bilo ostati svoj. Jer nije teško samo raditi. Teško je raditi onda kada ne znaš hoće li se sve što daješ vratiti. Kada ulažeš vrijeme, novac, energiju i emociju, a rezultati ne dođu odmah. Bilo je trenutaka kada sam se pitala da li sve ovo ima smisla. Ali svaki put kada bih pomislila da ću odustati, pojavila bi se neka nova žena, neka nova ideja, neka nova prilika… i podsjetila me zašto sam počela. Mislim da je u svakom poslu najteža ona nevidljiva borba koju vodiš sam sa sobom. I danas je ima. Samo je sada bolje poznajem.

Dugo godina si članica udruženja poslovnih žena BiH. Koliko su ti žene koje si srela kroz godine bile važne na tvom poslovnom i životnom putu?

Jako. Mislim da je jedna od najljepših stvari koje sam dobila kroz poduzetništvo upravo mogućnost da upoznam toliko različitih žena.

Nijedna žena ne treba misliti da sve mora uraditi sama. Žene koje sam upoznala kroz godine bile su mi inspiracija, podrška, nekad lekcija, nekad prijateljstvo. Posebno volim tu našu žensku energiju kada se žene ne takmiče jedna protiv druge, nego jedna drugoj naprave prostor. Neke od najljepših poslovnih prilika došle su kroz žene. Ali još važnije, neka od najljepših prijateljstava. Zato vjerujem u žene. 

Bez obzira na to koliko je Etiquette rastao, ti si ostala prisutna u našoj zajednici. Svake godine si sa nama na BWBH bazaru u Beču, i to nam svima mnogo znači. Šta tebi znači ta veza sa ženama iz BiH koje danas žive širom svijeta?

Meni je ta veza jako emotivna. Gdje god da naši ljudi žive, mislim da uvijek postoji dio njih koji ostaje vezan za mjesto iz kojeg dolaze. BWBH bazar u Beču mi je drag upravo zbog toga što je on mjesto susreta. Ljudi koji žive godinama van Bosne i Hercegovine i dalje žele nešto što ih podsjeća na njihov dom, jezik, kulturu, ljude i emocije. Tu se ne susreću samo proizvodi i kupci. Susreću se ljudi, priče, emocije i jedna zajednička pripadnost. Lijepo je vidjeti koliko ljudi iz BiH, bez obzira gdje danas žive, žele podržati domaće kreativce i male biznise.  Svaki put kada se vratim iz Beča, vratim se nekako punija. Sa novim poznanstvima, novim idejama i onim lijepim osjećajem da, bez obzira gdje živimo, imamo naše ljude.

Serijal se zove „Gdje god da smo“. Bez obzira gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo nešto što nas oblikuje. Šta ti nosiš sa sobom, gdje god da si?

Nosim sa sobom Sarajevo, svoju porodicu, ljude koje sam upoznala kroz ovaj posao , svoje prijatelje. Nosim i jednu vrstu upornosti – onu našu, bosansku, kada se nekako uvijek snađeš i nastaviš dalje. Mislim da je najvažnije da ne zaboravimo ko smo. I da ono što jesmo ponesemo sa sobom – bez obzira koliko daleko otišli

Gdje god da smo – Velida Begović: Životni putevi nas mijenjaju

Ponekad nam se čini da život od nas traži da biramo – sigurnost ili san, karijeru ili strast, posao ili poziv. Priča Velide Begović pokazuje da put može izgledati sasvim drugačije.

Bankarstvo, obrazovanje i poduzetništvo za nju nisu bila tri odvojena poglavlja, nego tri iskustva koja su se prirodno nadovezala jedno na drugo. Danas, gradeći vlastiti biznis pomaže drugim kompanijama da rastu, a istovremeno ostaje posvećena radu s mladima i temama koje smatra ključnim za budućnost – poduzetništvu i finansijskoj pismenosti.

U razgovoru za serijal „Gdje god da smo“ govori o promjeni, hrabrosti da se napravi prvi korak i vrijednostima koje nosi sa sobom, gdje god da je. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Nekada bankarka, zatim profesorica, a danas poduzetnica. Kad pogledaš unazad, čini li ti se da je svaka od tih uloga vodila upravo ovome što danas radiš?

Kada danas pogledam unazad, rekla bih da jeste. Volim plan i organizaciju, ali sam kroz život naučila da se ipak ne može sve isplanirati. Život često napravi neki svoj plan, a naše je da prihvatimo ono što dođe i učimo usput. Voljela bih da mi je to neko rekao kada sam bila mlada, da se manje brinem. A možda i jeste, samo što kao mladi manje slušamo.

Mislim da se ideja o vlastitom biznisu pojavila još na mom prvom bankarskom poslu kreditnog analitičara. Tu sam izbliza upoznala svijet biznisa, a u narednim godinama sam kroz različite pozicije radila sa preduzećima, njihovim vlasnicima i menadžmentom i gledala kako biznisi rastu i kakve izazove taj rast donosi.

Iz škole sam ponijela iskustvo podučavanja i komunikacije, a posebno kako složene stvari objasniti jednostavno. Iz finansijskog sektora sam došla naviknuta da sve bude kratko, u jednoj rečenici ako može, bez ponavljanja. U učionici morate objasniti istu stvar na nekoliko načina, dati primjere, ispričati priču, dok ne pronađete način da vas učenik razumije. 

Tako da danas n bankarstvo i obrazovanje ne gledam više kao na odvojene karijere jer iz svake sam ponijela nešto što danas koristim. 

Mnogi sanjaju vlastiti biznis, ali malo ko napravi prvi korak. Jesi li se bojala promjene i šta je na kraju prevagnulo da kažeš: “Sad je vrijeme”?

Bojala sam se i to najviše finansijske nesigurnosti i neuspjeha. Između želje za vlastitim biznisom i sigurnosti godinama sam birala sigurnost, posebno dok su djeca bila mala. Danas su djeca odrasla, okolnosti su drugačije i odlučili smo zajedno preuzeti rizik. 

Strah nije nestao, samo je želja postala jača. Kod mene se to poklopilo sa jubilarnim 50im rođendanom. Valjda veliki rođendani donesu više razmišljanja i velike odluke o tome gdje smo i šta još želimo napraviti. Pomislila sam: ako ovo zaista želim, kada ću ako ne sada? Sada više nema nazad.

Ohrabrile su me i priče drugih poduzetnica. Bez obzira na sve izazove kroz koje su prolazile, nijedna mi nije rekla nemoj ili da se pokajala što je pokušala. Vjerujem da ima i drugačijih iskustava, ali ja sam imala sreću da razgovaram sa ženama koje su mi govorila samo naprijed i hrabro. 

Pokrenula si kompaniju zajedno sa suprugom, vi ste dvoje od troje koje vode kompaniju. Kažeš da danas živiš ono što si dugo sanjala.   Kako izgleda graditi biznis s osobom s kojom dijeliš i privatni život? Šta je prednost a šta izazov? 

Nismo planirali da ćemo zajedno pokrenuti biznis, jednostavno se tako posložilo. Meni je svakako lakše što kroz sve ovo ne prolazim sama.

Poslovno se dobro dopunjujemo. Oboje smo ekonomisti, ali smo radili u različitim područjima i stekli različita iskustva, pa isti problem gledamo iz različitih uglova. Oboje smo i prilično tvrdoglavi, ali na kraju nađemo kompromis. A nekada i ne moramo, možemo klijentu ponuditi obje opcije, prodiskutovati sa njima prednosti i nedostatke svake pa doći do onoga što im najbolje odgovara.

Najveći izazov je granica između posla i privatnog života. Često nas pitaju kako nam je biti zajedno cijeli dan, ali to nam stvarno ne smeta. Veći je problem što posao nikada ne prestaje. Dok kuham ili radim nešto po kući, vrlo lako počnemo pričati o klijentu ili nekoj novoj ideji, a onda završimo kuckajući i u gluho doba noći. Još učimo postaviti granicu.

Pokrenula si kompaniju i rekla si mi da danas živiš ono što si dugo sanjala. Početak vam nije bio toliko planiran koliko izazvan okolnostima. Kako je zapravo nastao 1deaLab?

1deaLab je zapravo nastao u trenutku kada smo se oboje našli na nekoj vrsti prekretnice. Suprug je ostao bez posla, a ja sam odlučila da je vrijeme da želju o vlastitom biznisu konačno pretvorim u nešto stvarno. Nije to bio trenutak koji smo planirali, ali smo u njemu prepoznali priliku da zajedno napravimo nešto svoje.

Krenuli smo od onoga što najbolje poznajemo. Oboje smo godinama radili u većim sistemima i ideja je bila da to iskustvo prenesemo u rad s malim i srednjim biznisima i pomognemo im da profesionalizuju poslovanje. Počeli smo istraživati tržište, praviti biznis plan, razgovarati i razvijati ideju. A onda su, prije nego što smo plan stigli završiti, došli prvi angažmani. Jedan je vodio drugom i zapravo smo kroz rad s klijentima počeli mnogo jasnije vidjeti šta im treba, gdje mi možemo donijeti vrijednost i kako želimo raditi. Taj pristup i danas razvijamo kroz svaki novi angažman.

I baš kroz to iskustvo sam na svoj način shvatila Rumijevu misao da, kada kreneš putem, put će ti se otvoriti. Mi nismo imali sve odgovore kada smo krenuli. Nemamo ih ni danas. Ali neke stvari jednostavno ne možete unaprijed isplanirati. Morate napraviti prvi korak, a onda se dio puta pokaže usput.

A taj put nas već vodi i dalje od konsaltinga za postojeće biznise. Razvijamo StartPoint Lab, kroz koji želimo povezati edukaciju i mentorstvo za žene i mlade koji pokreću biznis. Tu je i Turizam akademija, koju s partnerima želimo dalje razvijati i proširiti u Business akademiju.

Iz korporativnog svijeta donijela si mnogo iskustva. Šta je ono što malim i srednjim kompanijama najčešće nedostaje, a što može napraviti najveću razliku u njihovom rastu?

Mala i srednja preduzeća imaju poduzetničkog duha, iskustva i dobro poznaju svoj posao. Ali kako biznis raste, stvari postaju složenije i u nekom trenutku trebaju vam i znanja koja nemate unutar svog tima. A zaposliti novu osobu za svaku takvu potrebu nije uvijek povoljno rješenje.

Tu smo vidjeli našu priliku da ono dobro što smo naučili radeći u većim sistemima prilagodimo manjim biznisima. Ne da od njih pravimo male korporacije, nego da zajedno sa vlasnikom i timom vidimo šta im zaista treba. I nismo tu samo da damo savjet i odemo. Radimo sa njima da to što dogovorimo zaživi u praksi i da poslije mogu nastaviti sami.

A biti konsultant ne znači samo imati znanje i stručnost. Jednako je važno izgraditi povjerenje. Klijent nas pusti duboko u svoj biznis, pokaže nam brojke i informacije koje ne izlaze iz preduzeća i otvoreno govori o problemima. Zato nam posebno znači što se saradnja sa većinom klijenata nastavlja kroz nove angažmane. To nam je najbolji znak da smo povjerenje opravdali, i upravo na takvim partnerstvima želimo graditi 1deaLab.

Često spominješ profesionalizaciju poslovanja. Šta to zapravo znači za nekoga ko vodi mali porodični biznis i misli da je to rezervisano samo za velike kompanije?

Profesionalizacija ne znači da u porodični biznis uvesti samo gomilu procedura i zakomplikovati posao, već se radi i o promijeni pristupa i razmišljanja, inače sve ostaje na papiru. 

Kako biznis raste, mijenja se i način na koji ga možete efikasno voditi. U početku je sasvim normalno da mnogo toga ide preko vlasnika i to dobro funkcioniše. Vremenom raste broj ljudi, klijenata, poslova i odluka koje treba donijeti i stvari postaju složenije. Onda vlasnik shvati da više ne može ili ne želi sve raditi kao do tada, jer to počinje usporavati biznis, a njega iscrpljivati. I tada treba dio odgovornosti prenijeti drugima, pomoći ljudima da mogu raditi samostalno i postepeno graditi biznis koji ne zavisi potpuno od njega. To je pomalo je kao sa djecom koju kako rastu polako pripremate da budu samostalni jer jednog dana ih morate pustiti.

I to je zapravo cilj profesionalizacije da vlasnik vodi biznis, da posao može funkcionisati i kada on nije tu, a ne da bude njegov nezamjenjiv i najzaposleniji zaposlenik.

Naravno da nema jednog modela koji možete samo prekopirati. Ono što treba biznisu od deset ljudi nije isto što treba kompaniji od pedeset ili dvije stotine. Zato prvo sagledamo gdje je biznis danas i šta mu zaista treba, a onda kombinujemo različita rješenja i prilagođavamo ih tom biznisu i njegovoj fazi razvoja.

Šta je bilo najveće iznenađenje nakon pokretanja vlastitog biznisa? Nešto što nisi mogla naučiti ni u korporaciji ni u učionici. 

Najviše me iznenadila administracija. Stalno slušamo kako se stvari pojednostavljuju, a kada pokrenete svoj biznis, shvatite koliko vremena ode na papire i šaltere. Uvijek treba još neki papir, neka potvrda, a usput stalno slušate i kolika je kazna ako nešto niste uradili. Znala sam da je administracija dio vođenja biznisa, ali nisam očekivala da će nam uzimati toliko vremena i energije.

Tu sam u praksi osjetila koliko različitih uloga morate preuzeti kao vlasnik biznisa. U jednom trenutku ste konsultant, u drugom se bavite papirima, organizacijom, finansijama… A između svega toga treba pronaći vrijeme da budete poduzetnik i razmišljate gdje želite voditi svoj biznis. 

Na kraju shvatite koliko toga morate uraditi samo da biste se mogli baviti onim zbog čega ste biznis i pokrenuli. Zato je ipak lakše kada niste sami jer podijelite barem papire i šaltere.

Uz vlastiti biznis, nisi napustila obrazovanje. Zašto ti je važno ostati povezana sa školama i mladima?

Mislim da svi imamo nekog nastavnika kojeg pamtimo i nakon škole. Nekoga ko nas je ohrabrio, zainteresovao za nešto ili nam u pravom trenutku pokazao da možemo više. Ja sam željela biti takva nastavnica i pa mi je od početka bilo važno da učenicima pružim nešto više od same nastave. Vodila sam ih u kompanije, dovodila ljude iz prakse, uključivala ih u različite događaje i tražila prilike da nešto sami probaju i dožive. 

Iako više nisam profesorica ostala sam povezana sa školama i mladima kroz različite projekte vezane za poduzetništvo i finansijsku pismenost, samo danas iz druge uloge.

Obrazovanje nikada nisam doživljavala samo kao posao jer volim prenositi znanje. Ovo mi je jedan od najtežih poslova iako sam radila na velikim projektima i zahtjevnim zadacima. Stati pred učenike, zadržati im pažnju, zainteresovati ih i motivisati ih je posebno je teško danas kada su informacije na klik i sve je zanimljivije i odvlači pažnju.

Tek kada sami stanete pred učenike, shvatite koliko je znanja, strpljenja i energije trebalo i za vas pa sam kroz ovo iskustvo počela više cijenim rad svojih profesora. Ranije bih ih u prolazu samo pozdravila, a sada ih znam zaustavljati da im se posebno zahvalim.  

Posebno te zanimaju poduzetništvo i finansijska pismenost mladih, pokrenula si sjajne inicijative na tom polju. I danas radiš na projektima sa školama. Kako da mladi danas dobiju dovoljno praktičnih znanja za život nakon škole? 

Poduzetništvo i finansijska pismenost su mi važne jer ih vidim kao životne vještine, pa i dalje radim na projektima povezanim sa njima.

Neće svi mladi pokrenuti biznis, niti trebaju. Ali svima će trebati da znaju prepoznati priliku, riješiti problem, preuzeti inicijativu ili neku svoju ideju pretvoriti u nešto konkretno. Uostalom, upravo takve ljude danas žele i poslodavci.

A finansijske odluke ih dočekaju čim počnu zarađivati i samostalno živjeti Otvore račun, dobiju karticu, možda prekoračenje, počnu plaćati račune, planirati troškove, štedjeti, a kasnije razmišljati o kreditu za auto ili stan. Sve su to odluke koje imaju svoju cijenu i posljedice. Zato mislim da o novcu trebaju učiti mnogo prije nego što počnu zarađivati.

Učenici trebaju učiti i izvan učionice, posjetiti kompanije, razgovarati sa poduzetnicima, dobiti priliku da rade na stvarnim problemima kroz praksu. Tada mnogo lakše razumiju i zašto im neko znanje treba.

Ali ne bih voljela da odemo u drugu krajnost i zanemarimo opće osnovno stručno-teorijsko znanje. Baš danas, kada nam internet i AI mogu dati odgovor na skoro svako pitanje, moramo imati dovoljno znanja da znamo šta pitati, možemo razumjeti i procijeniti odgovore. Praksa je važna, ali bez dobre osnove teško možemo znati šta sa informacijama koje su nam danas dostupne.

Na tvom putu važnu ulogu imalo je i umrežavanje kroz Udruženje poslovnih žena. Koliko je ženama koje tek ulaze u poduzetništvo važna zajednica i podrška drugih žena?

Sa Udruženjem poslovnih žena sam povezana još iz vremena dok sam radila u školi jer su me podržavali kroz različite aktivnosti sa učenicima. Upoznavala sam poduzetnice, pozivala ih da razgovaraju sa učenicama i slušala njihove priče. Kako sam i sama već dugo razmišljala o vlastitom biznisu, njihove priče su i me inspirisale.

Moram priznati da sam ranije priče o „women power“ i snazi ženskih poslovnih zajednica pomalo doživljavala kao nešto što lijepo zvuči, ali nisam bila sigurna koliko toga zaista ima u praksi. Danas, kada sam i sama dio te zajednice, vidim koliko je ta podrška stvarna i koliko znači kada ste na početku. Žene vas povezuju, otvaraju vam prilike, dijele kontakte i iskustva, tu su edukacije, druženja i neka posebna energija. Uostalom, i ovaj naš razgovor je došao kroz jedno takvo povezivanje.

A posebno mi znači kada čujem da su i druge prolazile kroz iste dileme i teške periode. Onda pomislim: dobro, nisam jedina, znači može se.

Serijal se zove ‘Gdje god da smo’.  Bez obzira gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo nešto što nas oblikuje. Šta ti nosiš sa sobom, gdje god da si?

Životni putevi nas mijenjaju. Događaji i ljudi koje srećemo putem ostave neki trag. Neki lijep, neki baš i ne, ali iz svega nešto naučimo šta želimo ili šta ne želimo više. Sve to pomalo utiče na to ko smo danas i kako gledamo na stvari.

A ono što se kod mene nije promijenilo je radoznalost. Volim učiti, istraživati kako stvari funkcionišu i probati nešto novo i drugačije. Gdje god da sam, važno mi je da ostanem otvorena za novo, nastavim učiti i idem dalje.

Gdje god da smo – Slavica Pilipović: Autentičnost i upornost vrijede više od težnje ka savršenstvu

Neke žene uspiju izgraditi jednu karijeru. Naša današnja gošća izgradila je dvije. Kao inženjerka ostvarila je uspješnu korporativnu karijeru u Beču, a istovremeno je svoju ljubav prema prirodi pretočila u vlastiti brend prirodne kozmetike – Slavie.  Ali ono što njenu priču čini posebnom nije samo poduzetništvo.  To je želja da svoje znanje dijeli, da povezuje žene i da kroz svoj rad ostavlja trag u zajednici, zbog čega je aktivna u Udruženju žena Herba u Prijedoru i članica Business Women of Bosnia and Hercegovina u Austriji.

U novom izdanju serijala “Gdje god da smo” razgovaramo o odlukama, izazovima, hrabrosti i životnim lekcijama sa Slavicom Pilipović. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Mnogi misle da čovjek mora birati između sigurnog posla i vlastitog sna. Ti si odlučila graditi oboje. Kako je došlo do toga?

Nikada nisam doživljavala korporativni posao i vlastiti biznis kao dvije suprotnosti. Naravno, bilo bi lijepo da čovjek može živjeti samo od svog sna, ali to nije uvijek moguće. Siguran posao daje stabilnost, a istovremeno omogućava da svoj san gradiš bez pritiska i svojim tempom.

Radim u području zdrave hrane, što je vrlo blisko mojim vrijednostima i onome što stvaram kroz Slavie. Kroz posao svakodnevno učim, pratim nove trendove, otkrivam kvalitetne sirovine i upoznajem ljude iz branše. Sve to me dodatno inspiriše i pomaže mi da razvijam vlastite proizvode.

Zato za mene to nisu dva odvojena puta. Jedan mi daje sigurnost i nova znanja, a drugi priliku da ostvarim svoj san.

Kako se rodila ideja za Slavie? Da li je Slavie nastao iz hobija, potrebe ili dugogodišnjeg sna?

Slavie je nastala iz spoja ljubavi prema prirodi, znatiželje i želje da stvorim proizvode kojima zaista vjerujem. Još kao djevojčica voljela sam kozmetiku i uvijek me zanimalo kako nastaje. Stalno sam nešto isprobavala i eksperimentisala, prvo na sebi, a onda i na porodici i prijateljicama.

Odrasla sam uz biljke i oduvijek me fascinirala njihova snaga. Vremenom je hobi prerastao u ozbiljno istraživanje, edukaciju i razvoj proizvoda. Rekla bih da je Slavie istovremeno hobi koji je prerastao u posao i ostvarenje dugogodišnjeg sna.

Koliko ti je inženjersko obrazovanje pomoglo u razvoju prirodne kozmetike?

Više nego što ljudi na prvi pogled misle. Inženjerski način razmišljanja naučio me da svaki proizvod posmatram analitički, da razumijem procese, istražujem, testiram i ne donosim zaključke bez činjenica. U prirodnoj kozmetici nije dovoljno imati dobru ideju – potrebno je razumjeti recepture, stabilnost proizvoda, kvalitet sirovina i sigurnost za korisnika. Upravo tu mi je obrazovanje dalo čvrst temelj.

Šta te više oblikovalo – korporativni svijet ili poduzetništvo?

Oboje, ali na različite načine. Korporativni svijet me naučio profesionalnosti, odgovornosti i važnosti sistema. Poduzetništvo me naučilo hrabrosti, fleksibilnosti i tome da preuzmem odgovornost za svaku odluku. Kao preduzetnica svakodnevno izlazim iz zone komfora i upravo tu se najviše raste.

Kako nastaje jedan novi proizvod? Odakle kreće cijeli proces?

Sve počinje pitanjem – koji problem želim riješiti ili koju potrebu želim zadovoljiti? Nakon toga slijedi istraživanje biljaka i aktivnih sastojaka, proučavanje njihovog djelovanja, kreiranje recepture, brojna testiranja i usavršavanje recepture. Tek kada sam potpuno zadovoljna kvalitetom, proizvod ide u završnu fazu i dolazi do kupaca.

Koliko istraživanja, testiranja i strpljenja stoji iza jednog proizvoda prije nego što dođe do kupaca?

Mnogo više nego što se vidi izvana. Ponekad razvoj traje nekoliko mjeseci, a nekada i više od godinu dana. Tako je, na primjer, bilo sa Slavie Deo kremom – željela sam da bude zaista djelotvorna, nježna prema koži i da ispuni sve standarde koje sam sama sebi postavila, pa sam je usavršavala više od godinu dana.

Svaka receptura prolazi kroz brojne izmjene, testiranja i evaluacije. Ne žurim s plasiranjem proizvoda jer mi je važnije da bude kvalitetan i siguran nego da bude brzo gotov. Strpljenje je možda i najvažniji  imperativ cijelog procesa.

Često više naučimo iz neuspjeha nego iz uspjeha. Koja te životna ili poslovna lekcija najviše oblikovala?

Naučila sam da neuspjeh nije kraj nego povratna informacija. Bilo je trenutaka kada nešto nije išlo prema planu, ali upravo su me ti trenuci naučili da budem uporna, da slušam tržište i da ne odustajem nakon prvog izazova. Danas vjerujem da uspjeh nije rezultat toga što nikada ne pogriješimo, nego što iz svake greške nešto naučimo.

Aktivna si u Udruženju Herba iz Prijedora koje podržavaš u kreacijama proizvoda od biljaka. Dugo godina si članica Business Women of Bosnia and Herzegovina u Austriji. Šta si ti dobila kroz ove zajednice, a šta nastojiš dati drugima?

Kroz obje zajednice dobila sam mnogo više od poslovnih kontakata – dobila sam osjećaj pripadnosti, podršku i prijateljstva.

Udruženje Herba iz Prijedora za mene predstavlja vezu s mojim korijenima, prirodom i ljudima koji dijele ljubav prema ljekovitom bilju i tradicionalnom znanju. Posebno mi je važno da ono što sam godinama učila i usavršavala mogu prenijeti drugima. Vjerujem da trebamo više cijeniti ono što nam priroda daje i sačuvati to znanje za buduće generacije, spajajući tradiciju sa savremenim naučnim pristupom.

Kroz Business Women of Bosnia and Herzegovina u Austriji pronašla sam veliku podršku i stekla mnogo novih poznanstava sa ženama velikog srca. To su žene koje međusobno dijele iskustva, ohrabruju jedna drugu i iskreno se raduju tuđem uspjehu. Takvo okruženje daje dodatnu snagu da nastaviš dalje, posebno kada gradiš vlastiti put.

Najviše me raduje kada kroz svoj rad mogu približiti ljudima vrijednost ljekovitog bilja i pokazati kako se tradicija i nauka mogu spojiti u kvalitetan prirodni proizvod.

Šta bi voljela da svaka žena zna prije nego što zakorači u poduzetništvo?

Voljela bih da zna da ne mora biti savršeno spremna da bi počela. Mnoge žene čekaju pravi trenutak ili misle da moraju znati sve unaprijed. Istina je da se najveći dio nauči upravo kroz put. Važno je vjerovati sebi, biti spremna učiti, tražiti podršku i ne bojati se pogriješiti. Autentičnost i upornost dugoročno vrijede više od težnje ka savršenstvu sada i odmah.

Ovaj naš serijal nosi naziv “Gdje god da smo”. Bez obzira na to gdje živimo i radimo, svi sa sobom nosimo vrijednosti koje su nas oblikovale. Koje su to vrijednosti koje ti nosiš kroz život, gdje god da si?

Bez obzira gdje živim, sa sobom nosim vrijednosti koje sam ponijela iz svog doma – poštovanje prema ljudima, iskrenost i duboku ljubav prema prirodi. Tu ljubav sam naslijedila od svog oca, Rade Pilipovića, agronoma, čovjeka velike širine i svjetskih pogleda. I danas ga se s osmijehom sjećam kako je u voćnjaku svakoj voćki tepao i razgovarao s njom kao sa živim bićem. Upravo od njega sam naučila da prirodu ne trebamo samo koristiti, nego je poštovati, razumjeti i čuvati.

Moji korijeni su uvijek sa mnom, bez obzira na to gdje živim. Vjerujem da nas nova iskustva i novi ljudi obogaćuju, ali da je najvažnije ostati vjeran vrijednostima koje su nas oblikovale. Zato nastojim da te vrijednosti živim kroz Slavie, ali i kroz svoj angažman u Udruženju Herba Prijedor, gdje kao predsjednica Upravnog odbora zajedno s divnim ljudima radim na očuvanju znanja o ljekovitom bilju, promociji prirode i razvoju proizvoda koji spajaju tradiciju i savremeni pristup.

Slavie proizvodi dostupni su i u specijaliziranoj trgovini Mykotheke u Beču. Slavica Pilipović s dr. Edinom Ibrišimović trenutno razvija  liniju prirodne kozmetike s vitalnim gljivama, spajajući znanja iz fitoterapije i funkcionalnih gljiva. Slavie Deo krema također je dio ponude Mykotheke. 

Gdje god da smo – Amra Žužić-Bećirbegović: Sigurnost, udobnost i kvalitet nikada ne smiju biti kompromis

Postoje priče koje ne počinju biznis planom, nego životom samim. Priče koje nastaju iz svakodnevnih potreba, iz uloge majke, iz želje da se olakšaju mali, ali važni trenuci roditeljstva. Takva je i priča Amre Žužić-Bećirbegović, osnivačice brenda BAMBA.

Ono što je počelo kao lična potreba da se stvore praktični i kvalitetni proizvodi za mame i bebe, s vremenom je preraslo u mali porodični biznis koji danas nosi jasnu filozofiju, da sigurnost, udobnost i kvalitet nikada ne smiju biti kompromis. BAMBA proizvodi nastaju iz stvarnih iskustava, često upravo iz života samih osnivača i porodica koje ih okružuju. Svaki komad prolazi kroz proces promišljanja, testiranja i prilagođavanja, s ciljem da bude što funkcionalniji i bliži stvarnim potrebama roditelja.

Ali iza svakog brenda stoji i realnost poslovanja: izazovi, učenje i šta je to biti poduzetnica. Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Kažu da iza svakog uspješnog brenda stoji jedna lična priča. Koja je priča iza Bambe?

Moja priča s Bambom zapravo je počela još u djetinjstvu, dok sam kao djevojčica kreirala i sama izrađivala haljinice za lutke, maštajući o svom budućem kreativnom ateljeu. Naravno, tada su to bili samo romantični snovi koje nisam znala uobličiti u sistem.

Život, obrazovanje i korporativna karijera kasnije su me odveli u potpuno drugom smjeru. Ipak, ta prva kreativna iskra nikada se nije ugasila. Trebalo je proći neko vrijeme, steći životno i poslovno iskustvo, pa da skupim hrabrost i te dječje snove konačno pretočim u stvarnost  ovaj put s jasnom vizijom i sistemom koji se danas zove Bamba.

Koliko je majčinstvo promijenilo tvoj pogled na posao i svakodnevne potrebe koje si kasnije pretvorila u proizvode?

Majčinstvo me promijenilo i lično i profesionalno. Naučilo me strpljenju, ali i tome da razvijem nulti prag tolerancije na nepraktične, komplicirane i nekvalitetne stvari. Za svoje dijete želiš samo ono što je najsigurnije, najjednostavnije za korištenje, a da pritom izgleda lijepo.

I upravo to je redefiniralo moj pogled na posao. Kada sam počela stvarati proizvode, vodila sam se isključivo onime što je meni kao majci trebalo u svakodnevici, od certificiranih materijala i lakog održavanja, do dizajna koji se uklapa u moderan dom.

Svaki naš proizvod testiran je u vlastita četiri zida. Majčinstvo me naučilo da posao ne smije biti teorija, Bamba proizvodi moraju biti stvarna, opipljiva podrška roditeljima u njihovom svakodnevnom životu.

Napustila si sigurnost korporativnog posla kako bi slijedila svoju ideju. Je li te bilo strah i kako si ga prevladala?

O daaa, bilo mi je strah itekako. Odlazak nije bio lak, niti je ta odluka došla preko noći.

Preokret se dogodio u trenutku kada sam, usred razmišljanja, osvijestila jednu stvar a to je koliko truda, energije i neprospavanih noći ulažem u tuđe ciljeve i tuđe poslovne uspjehe u korporaciji. I doslovno sam sama sebi rekla: “Ako sam spremna ovoliko se truditi, boriti i davati svoj maksimum za tuđu viziju i ideju, kako bi to tek izgledalo da svu tu snagu usmjerim u nešto svoje?

To mi je dalo snagu da prelomim i krenem. Kada imaš dovoljno snažan i jasan cilj, strah više ne upravlja tvojim odlukama. On postaje tvoj saputnik koji te gura naprijed.

Sjećaš li se prvog proizvoda i prve reakcije kupaca?

Kako se ne bih sjećala! U našim počecima pravila sam one najbazičnije stvari koje su i  najpotrebnije svakoj bebi i mami, siperke i eko platnene pelene. (Zanimljivo je da pelene danas više i nemamo u ponudi, jer se brend s vremenom razvijao i mijenjao)

A prva reakcija kupaca? Bila je to jedna mama koja mi je poslala poruku: “Pa ovi siperci ne da su lijepi, nego konačno ne moram presvlačiti dijete pet puta dnevno jer je sve mokro!” Kad čuješ takvu povratnu informaciju od druge majke, shvatiš da tvoj rad rješava stvaran, svakodnevni problem. Taj osjećaj olakšanja i zadovoljstva s druge strane bio je trenutak u kojem sam shvatila da ovo više nije samo moj hobi ili projekt i da je to je početak nečeg puno većeg.”

BAMBA nastaje iz stvarnih potreba roditelja i djece. Spominješ inovacije koje olakšavaju roditeljstvo. Koji proizvod iz Bambe najbolje oslikava tu misiju i kako je nastao?

Naša misija od samog početka je jasna, ne želimo stvarati proizvode koji se koriste svega mjesec ili dva. Trudimo se da svaki proizvod bude višenamjenski, da nudi barem dva načina upotrebe i doslovno “raste” s djetetom. Time roditeljima štedimo prostor i novac, a držimo se i načela održivosti.

Naš najtraženiji proizvod, vreća za spavanje s nogavicama, savršeno to oslikava. Klasične vreće postaju neupotrebljive čim dijete prohoda jer mu ograničavaju kretanje. Mi smo napravili inovaciju s otvorima za nogice, pa se dijete u njoj ujutro može nesmetano igrati, a navečer spavati sigurno i pokriveno. Uz to, naše vreće imaju skidajuće rukave, što roditeljima omogućava jednostavno reguliranje topline i korištenje kroz više godišnjih doba, dok se zahvaljujući pametnom kroju i patentima nose kroz nekoliko veličina.

Istu filozofiju prati i naš višenamjenski jastuk. Prvo služi kao potpora trudnici za spavanje, potom kao jastuk koji olakšava dojenje i rasterećuje leđa, a na kraju postaje sigurno gnijezdo za bebu koja uči sjediti. Jedan proizvod tako pokriva tri potpuno različite faze.

To je bit Bambe, pametan, promišljen dizajn koji rješava stvarne izazove na duge staze.

Često naglašavaš kvalitet i sigurnost bez kompromisa. Gdje je to u praksi bilo najteže održati?

Bez sumnje,u procesu nabavke materijala. Kada kažete da radite bez kompromisa, to znači da za dječju kožu tražite isključivo certificirane i sigurne materijale. Međutim, naše malo tržište često nema spremne te odgovore. Nabaviti vrhunske sirovine u količinama koje su nama potrebne, a zadržati kontinuitet, u Bosni i Hercegovini ponekad graniči s nemogućom misijom. Suočavamo se s kompliciranim uvozom, dugim čekanjima i visokim troškovima dostave.

Bilo bi mnogo lakše i jeftinije posegnuti za dostupnijim alternativama “iza ugla”. Ali to onda ne bi bila Bamba. Radije biram čekati sedmicama na pravu rolu certificiranog pamuka i uložiti trostruki trud u logistiku, nego ponuditi roditeljima nešto iza čega ne stojimo 100%. Ta borba iza kulisa je teška, ali miran san naših kupaca, i moj lično nema cijenu.

Vaši proizvodi nastaju u Bosni i Hercegovini. Koliko ti je važno da se pokaže da domaći brend može postaviti vrhunske standarde?

Iskreno, izuzetno mi je važno. I da, naporno je … nevjerojatno je naporno graditi i održavati takav standard na našem tržištu i boriti se s brojnim preprekama. Ali želim dokazati da u Bosni i Hercegovini ne moramo raditi samo uslužne, jeftinije poslove za strane klijente, već da imamo znanje, kreativnost i snagu stvoriti premium brend koji kvalitetom i dizajnom može parirati bilo kom svjetskom proizvodu. Naš pečat domaćeg dizajna i domaće proizvodnje je naš najveći ponos.

BAMBA je mali porodični biznis iza kojeg stoji mnogo ličnog angažmana. Koliko je teško balansirati između emocije i poslovnih odluka?

U početku je to bilo izuzetno teško. Kada u posao uđete s toliko emocija i stvarate proizvode za najosjetljiviju skupinu, bebe i djecu, svaka poslovna prepreka, svaka kritika ili logistički problem pogađaju vas na ličnom nivou.  Međutim, s vremenom sam naučila ući u ulogu odlučne poduzetnice kada je to potrebno. Jer uz biznis i osoba neminovno raste. Danas donosim odluke racionalnije jer razumijem kako biznis funkcionira na našem tržištu. Ali ona prva iskra  i želja da stvorim nešto stvarno kvalitetno i korisno i dalje je tu. Samo što danas puno bolje upravljam svojim vremenom i energijom jer sam se kroz ovih deset godina i sama dosta razvila.

Kažeš da svaki detalj koji izađe iz vašeg ateljea ima svoju priču. Koja priča je tebi lično najdraža?

Meni lično najdraža priča je ona o trajanju i generacijama koje rastu uz nas. Sretna sam kada zapravo riješimo stvarni problem roditeljima i kada nam se te iste mame iznova vraćaju.

Danas već imamo cijelu jednu generaciju djece koji su doslovno odrasli u našim proizvodima. Zadovoljstvo mi je vidjeti da je neka beba prvo bila povijana u naš fleksibilni povoj, pa vreća bez nogavica i onda nam se ta ista mama javi nakon određenog vremena i kupuje našu vreću za spavanje s nogavicama jer je dijete prohodalo.

Dugogodišnja si članica Udruženja poslovnih žena BiH (UPŽ BiH). Koliko ti je to umrežavanje pomoglo u rastu i razvoju?

Udruženje poslovnih žena BiH za mene nije samo adresa na kojoj se razmjenjuju vizitke, već zajednica u najdoslovnijem smislu te riječi. Poduzetništvo na našem tržištu zna biti prilično usamljen i izazovan put. Zato je imati krug žena koje prolaze kroz potpuno iste probleme, administrativne prepreke i logističke labirinte zaista neprocjenjivo.

To umrežavanje mi najviše pomaže u razmjeni realnog iskustva. Kada imam neki poslovni problem, ne moram izmišljati “toplu vodu” jer tu uvijek postoji neka žena koja je taj problem već riješila i spremna je podijeliti savjet, kontakt ili rješenje. To skraćuje put i štedi vrijeme.

Kada znaš da neki vaš proizvod koriste porodice godinama, pa čak i više generacija – šta ti to znači?

To je za mene lično najveća moguća potvrda našeg rada.

Kada čujem da se naši povoji ili vreće za spavanje ne bacaju, nego se unutar porodice i među prijateljima nasljeđuju s generacije na generaciju, to je nevjerovatan osjećaj. Tek u tom trenutku, kada znaš da je tvoj proizvod izdržao stotine pranja, bezbroj spavanja, dječje igre i istraživanja, a da je i dalje dovoljno čvrst, funkcionalan i nježan za neku novu bebu… tek tada znaš da si napravio vrhunski posao.

U današnje vrijeme kada se sve brzo troši i baca, stvarati proizvode koji traju godinama i donose mir novim roditeljima je najljepša priča i najveći uspjeh Bamba brenda.

Kako se BAMBA promijenila od prvih proizvoda do danas?

Bamba je na samom početku bila moj lični eksperiment i odgovor na prve roditeljske potrebe, krenuli smo vrlo skromno, sa manjim asortimanom, al i s puno ljubavi i s velikim početničkim oprezom.

Rekla bih da se Bamba promijenila onoliko koliko sam se i ja promijenila kroz ovaj proces. Prerasle smo fazu pukog hobija i “gašenja svakodnevnih požara”. Danas iza brenda stoji jasna vizija održivosti, pametnog dizajna i dugotrajnosti proizvoda. Taj spoj je zapravo naša dobitna kombinacija, ja sam i dalje zadužena za onaj kreativni dio, lično biram materijale i  dizajniram, dok moj tim preuzima onu magiju pretvaranja ideje i skice  u vrhunski gotov proizvod koji ide u ruke naših kupaca.

Kada se osvrneš na cijeli put, šta je bila najvažnija lekcija koju si naučila kao poduzetnica, a koja kao majka?

Kada se osvrnem na sve ove godine iza sebe, shvatam da su se te dvije uloge zapravo neprestano ispreplitale jedna u drugu.

Kao poduzetnica, najvažnija lekcija koju sam naučila jeste da sigurnost ne dolazi izvana, već iz vlastite prilagodljivosti. Godinama sam mislila da moram imati sve pod kontrolom i da sistem pruža sigurnost. Ali poduzetništvo te nauči da se planovi mijenjaju, da tržište donosi nepredviđene izazove i da je jedina stvarna sigurnost tvoja sposobnost da učiš u hodu, rješavaš probleme hladne glave i vjeruješ u svoj rad i svoj tim. Naučila sam da neuspjeh nije kraj, nego samo smjernica kako ići dalje.

Kao majka, naučila sam lekciju o prisutnosti i puštanju kontrole. Djeca rastu nevjerojatno brzo, u trenu prođu fazu povoja, pa vreća za spavanje, i odjednom imaš školarca. Majčinstvo me naučilo da vrijeme leti i da je najvrijednije što možemo dati i djetetu i sebi, čista prisutnost u trenutku. Kada sam s porodicom, nastojim biti tu 100% za njih.  

Na kraju, obje ove uloge su me naučile istoj stvari i u poslu i u roditeljstvu, najvažnije je imati strpljenja, vjerovati procesu i rasti zajedno s onim što stvaraš.

Gdje god da smo – Lejla Pašić-Muradić: “Ordinaciju sam otvorila iz inata”

U novom izdanju serijala „Gdje god da smo“ razgovaramo sa dr. Lejlom Pašić-Muradić, oftalmologinjom, poduzetnicom i osnivačicom Beauty Lounge centra.

Nakon godina rada u medicini i uspješnog razvoja vlastite ordinacije u Beču, pred njom je novo poglavlje. Od 1. jula vrata otvara novi prostor na adresi Mariahilferstrasse 167, 1150 Beč, koji donosi nove usluge, nove ideje i još snažniju viziju spoja zdravlja, estetike i individualnog pristupa pacijentu. Razgovarali smo o tome kako izgleda graditi vlastiti put, donositi velike odluke i ostati vjeran sebi kroz sve poslovne i životne promjene.

Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Kada danas pogledaš svoj profesionalni put, da li te više definiše medicina, poduzetništvo ili hrabrost da stalno krećeš iznova?

Sve tri stvari su u suštini povezane. Da nisam ljekar, ne bih mogla otvoriti ordinaciju, a za privatnu praksu u Beču zaista je potrebna velika hrabrost.

Tvoja priča je počela u medicini, a danas gradiš mnogo širu priču. Kada si prvi put osjetila da želiš stvoriti nešto svoje?

Nakon devet godina provedenih u Bosni i Hercegovini vratila sam se u Beč, kada sam dobila ponudu da radim u laserskom centru. Tamo sam provela godinu i po dana i upravo u tom periodu sazrela je odluka da otvorim vlastitu ordinaciju.

Sjećam se situacije kada mi je tadašnji šef rekao da sam „previše dobra“ i da bih se trebala malo „pokvariti“. Tada sam zapravo shvatila da radim stvari ispravno. Rekla sam sebi da sam dovoljno iskusna i da pacijentima mogu ponuditi najbolje što znam.

Jednom si rekla da si ordinaciju otvorila „iz inata“, da pokažeš kako žene mogu biti i uspješne doktorice i uspješne liderice. Da li te taj isti inat i danas pokreće?

Ordinaciju sam zaista otvorila iz inata, da dokažem da i mi žene, svojim znanjem, upornošću i istrajnošću, možemo izgraditi nešto uspješno. Moj bivši šef smatrao je da kao žena neću uspjeti, ali mislim da sam do sada jasno pokazala da nije bio u pravu.

Ipak, ništa od toga ne bi bilo moguće bez ogromne podrške mojih roditelja, koji su preuzeli brigu o mojoj djeci kako bih se mogla u potpunosti posvetiti poslu. Na tome sam im neizmjerno zahvalna.

Nakon godina rada i izgradnje povjerenja pacijenata, odlučila si se za novi prostor. Zašto baš sada?

Ordinacija postoji skoro deset godina i kroz to vrijeme kontinuirano radim na unapređenju ponude i kvaliteta usluge. Preseljenje je prirodan korak naprijed kako bismo pacijentima mogli ponuditi još bolji koncept, više sadržaja i kvalitetnije iskustvo na jednom mjestu.

Šta će biti najveća razlika između dosadašnjeg koncepta i onoga što dolazi nakon 1. jula? Šta novo donosite?

U novom prostoru imat ćemo tri odvojene cjeline pod jednim krovom: ordinaciju, optiku s institutom za kontaktne leće i estetiku.

Tim će biti pojačan još jednom doktoricom, dok će optiku voditi iskusna optičarka s kojom već dugo uspješno sarađujem. Širimo i Beyond Skin Centar uvođenjem tretmana za tijelo uz novi LPG aparat, tretmana botoxom te razvijamo koncept longevity centra s infuzionim terapijama.

U planu je i uključivanje doktorice opće prakse te razvoj nutricionističkog programa kako bismo ponudili holistički pristup zdravlju i ljepoti.

Oftalmologija i estetika na prvi pogled djeluju kao dva različita svijeta. Kako ih povezuješ?

Estetika je došla kao prirodan nastavak mog rada. Sve je počelo rješavanjem problema spuštenih kapaka, prvo kod mene same, a zatim i kod pacijenata, s ciljem da ponudimo metode koje ne zahtijevaju odmah hiruršku intervenciju. Nakon toga se cijela priča razvijala u skladu s potrebama pacijenata.

Postoji li tretman ili segment rada koji te posebno inspiriše jer vidiš koliko utiče na samopouzdanje ljudi?

Ljudi zapravo trebaju vrlo malo da bi bili sretni. Nema razlike između muškaraca i žena, svako želi da u ogledalu vidi sliku s kojom je zadovoljan. Kada nekome pomognete da se osjeća bolje u vlastitoj koži, često mijenjate mnogo više od samog izgleda.

Šta te je poslovanje naučilo o ljudima, a šta o sebi?

Naučila sam koliko je važno okružiti se ljudima koji vas podržavaju, privatno i profesionalno, koji vas nadograđuju i daju vam vjetar u leđa.

Posebno mi je značila podrška i umrežavanje kroz inicijative poput Business Women of BiH, gdje žene dijele iskustva i međusobno se podržavaju. Također vjerujem da pacijenti najviše cijene razumijevanje, iskrenost i ljudski odnos.

Radila si i živjela u Bosni i Hercegovini, a danas u Austriji. Koja je najvažnija lekcija koju si naučila nakon preseljenja u Beč?

Najvažnija lekcija je da uspjeh ne dolazi preko noći. Potrebni su rad, disciplina, strpljenje i spremnost da stalno učite i razvijate se, ali i hrabrost da vjerujete vlastitoj viziji čak i kada drugi sumnjaju u vas.

Kada nisi doktorica i poduzetnica, ko je Lejla privatno?

Prije svega sam majka dvije djevojčice i osoba kojoj su porodica i bliski ljudi najveća podrška. Trudim se ostati prizemljena i njegovati vrijednosti koje smatram najvažnijim u životu.

Imaš dvije kćerke. Koje vrijednosti i životne lekcije ti je najvažnije prenijeti na njih?

Želim da ponesu vrijednosti koje sam i sama dobila u porodici: rad, red, disciplinu, ali prije svega ljudskost.

Veliki uzor bila mi je moja tetka Begzada, koja je bila izuzetno uspješna poslovna žena i direktorica velikog preduzeća, ali je uprkos tome ostala pošten i dobar čovjek koji je iskreno cijenio svoje zaposlenike.

Nadam se da će i moje kćerke naučiti da se uspjeh gradi radom i upornošću, ali da nikada ne gledaju ljude s visine, da pomažu gdje mogu i da ljude dijele samo na dobre i loše.

Kada otvorite vrata novog prostora, šta ćeš simbolično ostaviti iza sebe, a šta ponijeti sa sobom u budućnost?

Poslovno, iza sebe ostavljam ograničenja prostora u kojem smo rasli, ali ne i vrijednosti na kojima smo gradili povjerenje pacijenata.

U budućnost nosim isto uvjerenje s kojim sam počela: da se uz znanje, upornost, iskren odnos prema ljudima i hrabrost da slijedite svoju viziju mogu ostvariti velike stvari.

Lično, iza sebe ostavljam sve što je bilo, i lijepo i manje lijepo, a srce okrećem ka boljem, sretnijem i ljepšem sutra.

Gdje god da smo – Adela Mehić-Džanić: Networking queen

Gdje god da smo – Ova serija razgovora nastaje iz potrebe da se čuju priče osoba koje su svoje živote, znanje i identitet gradile između prostora, kultura i iskustava – ali i uprkos njima, ili baš zahvaljujući njima.

U novom izdanju serijala Gdje god da smo razgovaramo s Adelom Mehić Džanić. Adelu je nemoguće kratko opisati. No zasigurno je jedna od najprepoznatljivijih žena BiH porijeka u austrijskoj (tech) zajednici, poznata po povezivanju ljudi, ideja i prilika.

Kao osnivačica platforme Making it in Austria, Adela inspirira ljude koji grade karijere i živote daleko od domovine. Kao jedna od inicijatorica Mentee Hub platforme kreira prilike za studentice i studente. Razgovarali smo o njenom profesionalnom putu, izazovima žena u tehnologiji, važnosti umrežavanja i lekcijama koje je naučila na putu do uspjeha.

Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Adela, često te nazivaju “networking queen”. Kako je sve počelo i da li si tada mogla zamisliti da će upravo povezivanje ljudi postati tvoj zaštitni znak?

Kratki odgovor bi bio: Ne. Ma kakvi! Što bi rekli kod nas, ni za 100 godina ne bih mogla pretpostaviti da će to postati dio mene. A sve je počelo našim dolaskom u Beč gdje smo počeli od nule – bez poslova, poznavanja jezika i bez mreže poznanstava koji bi nas mogli usmjeriti, odgovoriti na neka naša pitanja i nedoumice i usmjeriti nas dalje prema njihovim kontaktima.

U pravom smislu naše preseljenje u Beč je bio izlazak iz zone komfora.

Kroz te prve korake i prilikom traženja prvog posla, sam uspjela da se povežem sa nekoliko sjajnih osoba, sa većinom sam i dan danas u kontaktu, a neke zovem svojim prijateljicama.

Ubrzo nakon toga, od prvog posla kao Sales Trainee, je moja karijera krenula uzlaznom putanjom i kako su se koja vrata otvarala tako sam ja hrabro koračala, išla naprijed i vjerovala više sebi nego tuđim savjetima.

Kad su mi govorili da čuvam siguran posao i da ne petljam puno oko tog IoT-a (Internet of Things), ja sam prespavala i dan poslije donijela odluku da ću ipak da odem na taj razgovor za posao i vjerovali ili ne, dok sam bila za Bajram sa porodicom u Krajini, sam dobila potvrdu da jedva čekaju da počnem da radim u timu koji će biti odgovoran za CEE & Balkan.

Samim time, su se otvorila ne sama sva vrata u sklopu kompanije nego skoro pa čitavo Europsko tržiste i kroz taj posao sam ostvarila kontakte od direktorskih pozicija, menadžera, lidera, proputovala pola Europe, proširila svoju mrežu i u jednom momentu tačnije 2017. godine sam se pitala „A šta je sljedeće?!“.

Tada je došao poziv od WU Executive Academy (MBA School of Vienna University of Economics and Technical University in Vienna) da oni mene vide kao sjajnu MBA kandidatkinju – i na taj poziv sam odgovorila pozitivno iako je bilo 100 pitanja u zraku. Od finansijskih, te kako stići sve to uz posao, porodicu.

Moram ovdje naglasiti da bez podrške moga supruga to bi bilo prilično neizvedivo, ne samo MBA školovanje, nego sve ovo gore napisano. Trudimo se od kako smo skupa (a to je sada preko 20 godina) da budemo jedni drugima podrška u svakom segmentu, a posebno kad je obrazovanje u pitanju.

Ako vam samo kažem da je MBA community preko 5000 Alumni iz cijelog svijeta onda vam je sve jasno kako je moja mreža rasla eksponencijalno.

Ali uvjerena sam da se najveći  boom desio kad sam u Februaru 2020 godine objavila da svojom pričom „from 0 to 100 in Austria“ želim da inspirišem 1000 žena u IT industriji. Od tada ja nisam ista žena. Mene je to iskustvo promijenilo zauvijek!

I dovelo recimo i do mog aktivnog angažmana kako u Business Women of BiH, tako i u Female Leaders Network, BH Futures Foundation itd.

A sada kada reflektiram, na ličnom nivou, ja bih rekla da je pravi networking king bio a i dan danas jeste moj otac! Moj Babo. Njega zna cijeli USK Kanton. Kako otac tako i rahmetli Mama koji su za svakog imali lijepu riječ, otvorena vrata (bujruma je uvijek bilo), odvajali su i zadnju marku da bi nekom drugom olaksali i uvijek su bili nasmijani a dvorište puno.

Tako da sam njima beskrajno zahvalna da su nam to prenijeli na najljepši način, da su susreti zlatna vrijedni, i da ono naše malo može biti nekom drugom puno.

Vratimo se na početke. Kada si došla u Austriju, šta ti je bilo najteže, a šta najveće iznenađenje?

Ako ćemo iskreno, mi smo došli sa takvom željom u Beč i sa toliko entuzijazma da je to bilo zarazno. Ljudi su bili više nego susretljivi, otvoreni, rado su nas saslušali, dali savjete, kontakte, ohrabrivali na našem putu i stalno nam ponavljali da smo izrazito hrabri. Jedna od prvih riječi koje smo naučili je bilo “mutig” (hrabar na njemačkom). 

Koliko ti je vremena trebalo da se osjećaš “kod kuće”?

Sigurno dvije, dvije i po godine, gdje smo oboje stali na noge kako u svojim poslovima, tako i finansijski, i imali smo naš mali krug prijatelja i počeli smo pomalo da sanjamo na njemačkom. Kažu da je to znak da ste savladali jezik. A isto tako smo svo naše slobodno vrijeme iskoristili da prođemo Austriju uzduž i poprijeko i da je upoznamo kao našu kuću i to je puno pomoglo. Tako smo dolazili u kontakt sa ljudima, prirodom, kulturom i iznova se oduševljavali mogućnostima i ljepotama oko nas.

Koji savjet bi danas dala sebi iz tog perioda?

Hrabro naprijed! Vjeruj sebi i ne prihvataj prvu ponudu koju dobiješ. Ovdje se posebno odnosi na prvu platu. Tvoja diploma i radno iskustvo, znanje i vještine nisu ništa manje vrijedne od kolege Austrijanca ili kolegice Austrijanke.

Ti si jedna od žena u tehnologiji. Tech industrija tada kada si počinjala  još uvijek nije dovoljno ženska. Jesi li ikada bila jedina žena za stolom i kako si se nosila s tim?

U 80 posto slučajeva, da! U prvom timu u kojem sam bila, bila sam jedina žena i 15 kolega iz cijele Austrije. U IoT svijetu za Balkan također a onda se polako počelo mijenjati, puno značajnije kada sam počela raditi sa klijentima iz sjeverne Europe – “Nordics”.

Bilo je tu manje bezazlenih komentara tipa odgovori na email su bili često sa “gospodin Adela ili Mehić-Džanić” što se vrlo brzo dalo riješiti kroz telefonski razgovor. Ono što je kod mene izraženo bilo jeste da sam imala sjajan tim oko mene, od kolega do šefova, gdje nismo čak ni u šali dovodili nečiju ekspertizu u pitanje.

Zaista sam u tom pogledu bila počašćena da radim sa osvještenim kolegama gdje smo jedni drugima bili puna podrška. A ja lično, sam odrasla sa tri brata, sestrom i ocem, zatim sam studirala na ETF-u u Sarajevu, gdje je znacajan broj profesora a ne profesorica i kolega, tako da nisam nikad dala nikome da me tretira drugačije jer sam žena.

Šta je potrebno da više djevojaka iz BiH i regiona odabere karijeru u tehnologiji?

Iz nekog mog iskustva, djevojke sa naših prostora su u značajnom broju i biraju karijeru u tehnologiji, kao i u drugim industrijama. U to se iznova uvjeravam kroz mentorstvo u BH Futures Foundation a nedavno i kroz mentoring program GirlITThing.

Ono što je karakteristično za BiH a i za svijet, jeste činjenica da istaknutije liderske a i menadžerske pozicije, znači C-Level i dalje zauzimaju muškarci koji time okupiraju značajan medijski prostor (recimo na Linkedin-u) što ostavlja dojam da nema puno žena u tehnologiji. Plus, mi žene, često, ali ne i uvijek, ne želimo da se ističemo ili smatramo da svi vi ti sjajni rezultati svakako dio posla koji obavljamo.

Mnogi govore da je networking važan, ali ga rijetki zaista razumiju. Šta networking zapravo jeste, a šta nije?

O ovoj temi su napisane hiljade knjiga a ja sam pročitala nekih desetak i moram prije svega reći da networking nije “magic pill” koja može sve probleme da riješi ali itekako može da olakša. Recimo, kod traženja posla je izrazito učinkovit. Ono kako ga ja percipiram jeste stvaranje prilika, korisni razgovori i razmjene znanja i iskustava i ono što jedan kvalitetan networking traži jeste vrijeme, posvećenost i kontinuirano ulaganje.

Ja sam znala reći da ja više ne ,Guglam, već da pitam svoju mrežu i to je zaista tako. Kroz svaki projekat, angažman, panel, asocijaciju, posao sam se trudila da inicijalno dam više (bilo to vremena, ideja, kontakata) nego što mi treba i da u svim tim aktivnostima uživam i dam 100% sebe.

Koja ti je najvažnija poslovna ili životna prilika došla upravo zahvaljujući jednom razgovoru?

Na samom početku sam ukratko opisala svoj prelazak iz klasičnog telco posla u svijet IoT-a i to je bilo zahvaljujući jednom razgovoru sa kolegom i zajedničkoj posjeti jednom klijentu. Tu više nije trebao moj CV. Za sljedeći posao – prelazak u softversku kompaniju, u kojoj sam i sada, nije mi trebao CV. Već smo radili zajedno na jednom projektu i oni su strpljivo čekali da ja završim svoj MBA da bih prešla u njihovu kompaniju i gradila cijeli Sales & Business Development tim. 

Kako introverti mogu graditi kvalitetnu mrežu kontakata?

Odgovor se krije u pitanju. Za sve nas, naglasak je na kvalitetnoj mreži, a to za nekog mogu biti tri bliska kontakta a za nekog poput mene 1000! Introverti imaju jednu sjajnu kvalitetu a to je da pozorno i svjesno slušaju (‘active listening’) što je odličan start za kvalitetan odnos, razmjenu, pokretanje biznisa, pa i prijateljstva. Ja volim istaknuti da sam kroz Business Women of BiH upoznala brilijantne žene i čast mi je da neke od njih mogu zvati svojim prijateljicama a druge pozvati za savjet u pola dana ili noći.

Tako da, i za introverte i ekstroverte, recept je isti: pažnja, vrijeme i posvećenost pomiču planine i od stranca prave prijatelja.

Kroz “Making it in Austria” razgovarala si s brojnim inspirativnim ljudima. Koja te priča posebno dotakla? 

Istina. MIIA trenutno ima 112 intervjua na Youtube kanalu. Inspirativne priče iz cijelog svijeta. Meni su zaista sve posebne i svakom intervju sam se radovala kao malo dijete. Od malena sam voljela da slušam priče od starijih Nena i Deda i to je ostalo i dan danas. Svaka priča je posebna jer je njihova a ja imam čast da je čujem po prvi put i sa zadovoljstvom dijelim dalje sa publikom na YT kanalu.

Šta je zajedničko ljudima koji su “uspjeli”?

Jedno je sigurno a to je da  nisu odustali i vjeruju u sebe, jer kako drugačije objasniti uspjeh u stranoj zemlji, gdje moramo početi često od nule?! Još jednu karakteristiku bih izdvojila a to je da nesebično dijele svoje znanje, vrijeme, kontakte i jedni su od najempatičnijih ljudi koje poznajem. Jer se vrlo brzo mogu vratiti na svoje početke i samim time staviti na raspolaganje drugima koji prolaze slična iskustva ne bi li im bar malo olakšali taj put kojim koračaju.

Jedna si od žena koje su pokrenule MenteeHub, isti gradi most između mladih talenata i iskusnih profesionalaca. Kako je nastala ideja za ovu inicijativu i šta te motivisalo da uložiš svoje vrijeme i energiju u razvoj ovakve zajednice?

Ta ideja je već neko vrijeme bila kod Amre Ibrić i Selme Ćudić, i one su tu ideju sa mnom podijelile na jednoj od legendarnih BWBH End of the year party-a, i ja sam onako odmah uključila našu Jasminu Buhre i tako smo krenule. Ubrzo nakon toga smo se našle, prijavile udruženje i startale sa mentorskim programom.

Moja inicijalna motivacija je bila želja da radim na zajedničkom projektu sa Amrom, Selmom i Jasminom jer ih izrazito cijenim i svaka je fenomenalna u svojim branšama a budući da sam i ja bila jedno vrijeme studentica u Beču, željela sam da olakšam te inicijalne korake prilikom traženje posla – da li kroz CV review, pomoći oko radne dozvole, kontakata iz industrije i slično.

Kad sam već u prilici, kako ne pomoći?!

Kroz svoj rad često povezuješ ljude i gradiš zajednice. Šta za tebe znači biti dio Business Women of BiH mreže i koliko su ženska podrška i solidarnost važne na poslovnom putu?

Za mene je BWBH čista ljubav, prijateljstvo i snaga. Samo postojanje BWBH-a je za mene uvijek bila inspiracija i vjetar u leđa i sa ponosom ističem da sam članica i da sam nekoliko godina bila u prilici da aktivno kreiram sadržaj i doprinesem širenju BWBH misije.

Znam te kao mladu ženu, danas si majka dvoje djece. Kako ti izgleda balans trenutno: ti i karijera,ti i majčinstvo i ti i privatni život?  

Ovo je najteže pitanje od svih ostalih  – ja lično počinjem sve više da sumnjam da za mene postoji taj balans. Kod mene je to sve tako isprepleteno, dok bebica, sada dječak spava, ja ti pišem LinkedIn post-ove, dogovaram govornice za naš naredni event uživo (ConnectingFutures – 10.9.2026, 15.30, Beč). Ili dok sam na stage-u na panelu, naša djevojčica je sa mnom u publici u prvom redu, a često i kod mene u krilu.

Tako da je zaista šareno, veselo, često i previše tako da sam na kraju dana prilično umorna i idem na spavanje sa djecom. To je jedna od blagodati majčinstva – da sam shvatila značaj i vrijednost kvalitetnog sna.

Ono gdje ćemo se sve Mame vjerovatno složiti jeste da nam fali taj jedan sat vremena dnevno za sebe i da će neke stvari kada porastu biti lakše.

Kada bi mogla poslati jednu poruku djevojčici iz Bosne i Hercegovine koja danas sanja karijeru negdje u svijetu – šta bi joj rekla? 

Voljela bih da zajedno prepravimo nama dobro poznatu rečenicu “TVOJE JE SAMO DA UČIŠ!”. Voljela bih da joj poručim “TVOJE JE SVE I SAMO JE NEBO GRANICA!”.Uči, putuj, mijenjaj gradove, sklapaj konktakte i prijateljstva, idi hrabro naprijed, otvori svaka vrata i ne boj se grešaka – one su tu da nas ojačaju i nauče i okruži se ljudima koji te oplemenjuju i hrabro bodre.

Gdje god da smo – Aida Zubčević: Poduzetništvo je izbor, a ne slučajnost

Gdje god da smo – Ova serija razgovora nastaje iz potrebe da se čuju priče osoba koje su svoje živote, znanje i identitet gradile između prostora, kultura i iskustava – ali i uprkos njima, ili baš zahvaljujući njima.

Naša gošća je Aida Zubčević — poduzetnica, vlasnica porodičnog biznisa Faveda i predsjednica Udruženja poslovnih žena BiH. Razgovaramo o liderstvu, poduzetništvu, povezivanju žena iz BiH i dijaspore, i važnosti saradnje i zajedništva u vremenu novih izazova i prilika.

Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

Kako bi predstavila sebe nekome ko te upoznaje prvi put — ko je Aida Zubčević?

Aida Zubčević je prije svega žena koja vjeruje u rad, porodicu, znanje i istrajnost. Rekla bih da sam tradicionalna bosanska žena, odgojena u duhu da je potpuno normalno da žena bude poduzetnica, poslovna žena i ekonomski neovisna, ali isto tako i supruga, majka, kćerka i oslonac svojoj porodici.

Nikada nisam osjećala da se te uloge međusobno isključuju. Naprotiv, mislim da jedna drugu dopunjuju. Ne volim kada se žene stavljaju u okvire i kada se od njih očekuje da biraju između porodice i karijere, između tradicije i savremenog načina života. Ja vjerujem da žena može biti i jedno i drugo, i čuvar vrijednosti iz kojih je potekla, i neko ko hrabro gradi svoj poslovni put.

Kada bih sebe trebala predstaviti jednostavno, rekla bih da sam osoba koja voli stvarati. Volim kada iz ideje nastane proizvod, iz razgovora saradnja, iz problema novo rješenje. Kroz Favedu sam gradila svoj poslovni put i porodični biznis, a kroz Udruženje poslovnih žena BiH prostor u kojem žene mogu biti vidljive, povezane i hrabrije u svojim poslovnim odlukama.

Nisam neko ko je svoj put gradio preko noći. Sve što danas postoji rezultat je mnogo rada, odricanja, učenja, grešaka, padova, ustajanja i onih suhih suza koje se ne vide, ali ih svaka žena koja je nešto gradila dobro poznaje. Uvijek sam se vraćala jednoj Jesenjinovoj rečenici: “Spotakoh se o kamen, ali do sutra će proći.” Upravo tako gledam i na život i na posao, spotakneš se, zaboli, ali ustaneš, naučiš i nastaviš dalje.

Zato vjerujem da svaka priča koja ima dobar temelj, pošten rad i jasnu svrhu može trajati.

Kako je nastala priča o Favedi te neke davne 1989. godine? Kako je opstala?

Priča koja je kasnije izrasla u Favedu počela je 1989. godine, kada sam registrovala obrt kao dopunsku djelatnost, biljnu apoteku “Zdravac”. To nije bila klasična poslovna odluka niti veliki biznis plan, nego prije svega moja potreba da stvaram nešto smisleno i drugačije od administrativnog posla kojim sam se tada bavila, a koji me nije ispunjavao.

Možda sam, na neki način, kroz taj posao liječila i svoje nezadovoljstvo i frustraciju, tražeći prostor u kojem mogu spojiti znanje, prirodu, rad i stvaranje. Moj otac, koji je bio biolog, imao je veliko znanje o bilju i prirodi. S njim sam obilazila naše planine, učila, posmatrala, brala bilje i pravila svoje prve proizvode. Ti prvi koraci nisu bili veliki u poslovnom smislu, ali su za mene bili ogromni u životnom.

Iz te biljne apoteke “Zdravac” je 1993. godine, u samom ratnom vihoru, nastala Faveda. Bilo je to vrijeme kada je bilo teško razmišljati i o svakodnevnom životu, a kamoli o firmi, razvoju i budućnosti. Ali upravo tada je Faveda za mene postala mnogo više od posla. Bila je mjesto u koje sam bježala od rata, straha i neizvjesnosti. Bila je moj način da sačuvam vjeru u bolje sutra, da radim, stvaram i ne dozvolim da okolnosti potpuno zaustave život.

Na početku je to bila mala, ali vrlo iskrena priča. Radilo se mnogo ručno, s velikom pažnjom prema bilju, kvalitetu, sastavu i onome što kupac zaista dobija. Faveda je opstala zato što nikada nije bila samo proizvodnja. Ona je uvijek bila odnos s ljudima. Ljudi su se vraćali jer su vjerovali proizvodima, ali i ljudima iza tih proizvoda.

Naravno, bilo je mnogo izazova, od ratnog i poslijeratnog perioda, promjena tržišta, zakonskih regulativa, konkurencije, digitalizacije, pa do današnjih zahtjeva tržišta. Ali mislim da je Favedu održalo nekoliko stvari: porodična upornost, stalno prilagođavanje, ulaganje u kvalitet i činjenica da nismo odustali od svojih vrijednosti.

Danas je posebno lijepo vidjeti da se za Favedine kreme, čajeve, sirupe, kapi, kapsule i druge proizvode pita ne samo u BiH, nego i van njenih granica. To pokazuje da domaći proizvod, ako se radi odgovorno, iskreno i kvalitetno, može imati svoje mjesto i na zahtjevnijim tržištima.

Iza tog uspjeha ne stoji samo ljubav prema prirodi, već beskompromisan stručni i naučni pristup. Kao magistra farmacije i specijalistica za ljekovito i aromatično bilje, od samog početka sam insistirala na najvišim farmaceutskim standardima u proizvodnji. Najbolji dokaz tog rada i kvaliteta jeste naših šest ključnih proizvoda koji su uspješno prošli rigorozne analize u renomiranoj Hamilton laboratoriji u Zadru i zvanično su upisani u registar kozmetičkih preparata Evropske unije. Kada ponudite proizvod koji spaja čistu tradiciju i vrhunsku evropsku naučnu verifikaciju, onda granice zaista prestaju biti prepreka.

Da li se poduzetnik postaje ili se rodi? Šta te je oblikovalo kao poduzetnicu?

Mislim da se dio poduzetničkog duha nosi u sebi, ta neka radoznalost, hrabrost, nemir da stalno nešto popravljaš i stvaraš. Ali pravi poduzetnik se ipak oblikuje kroz život. Kroz odgovornost, krize, tržište, kupce, radnike, porodicu, neuspjehe i uspjehe.

Mene je najviše oblikovao stvarni život. Nije isto učiti o poduzetništvu iz knjige i svaki dan donositi odluke od kojih zavise ljudi, proizvodnja, plata, tržište i reputacija. Poduzetništvo te nauči da moraš biti i hrabra i oprezna, i vizionarka i vrlo praktična osoba.

Također, oblikovala me porodica i vrijednosti s kojima sam rasla: rad, poštenje, odgovornost i odnos prema ljudima. U poslu se sve to vidi. Može se nešto prodati jednom, ali dugoročno opstaju samo oni koji grade povjerenje.

Koliko je izazovno voditi porodični biznis danas?

Voditi porodični biznis danas je istovremeno i velika prednost i veliki izazov. Prednost je što postoji povjerenje, zajednička historija, osjećaj pripadnosti i spremnost da se radi i kada je teško. Porodični biznis se često ne završava završetkom radnog vremena , on se živi.

S druge strane, izazovno je zato što se poslovne i porodične uloge često prepliću. Treba znati razgovarati, dijeliti odgovornosti, donositi odluke i ponekad odvojiti emociju od poslovne realnosti. U vremenu brzih promjena to je još teže, jer tržište traži stalno prilagođavanje, nove kanale prodaje, digitalni marketing, registracije, standarde i izlazak na nova tržišta.

Ali vjerujem da porodični biznis ima posebnu snagu ako se dobro organizuje. Kada postoji jasna vizija, međusobno poštovanje i spremnost da svako preuzme svoj dio odgovornosti, porodica može biti najjači oslonac biznisa.

Za mene lično, najveći uspjeh i ponos u vođenju porodičnog biznisa jeste činjenica da Faveda ima osiguranu budućnost. Moja dva sina danas preuzimaju upravljanje i operativno vođenje kompanije. Taj dogovor između njih dvojice, njihova spremnost da preuzmu odgovornost i nastave razvijati ono što sam gradila više od tri decenije, daje mi nevjerovatan mir. Smjena generacija u biznisu je često kritična tačka, ali kada sinovima pokažete prave vrijednosti i prenesete im ljubav prema poslu, porodica ne samo da ostaje oslonac, već postaje motor novog razvoja.

Šta te je naučilo poduzetništvo, a što nijedna škola ili edukacija ne može?

Poduzetništvo me prije svega naučilo odgovornosti. Nije isto učiti o poslu kroz knjige, edukacije i seminare, i svaki dan donositi odluke od kojih zavise ljudi, proizvodnja, kupci, porodica, plate i reputacija firme. Škola ti može dati znanje, ali stvarni život i tržište te nauče kako to znanje primijeniti, kako izdržati pritisak i kako ostati pribran kada okolnosti nisu idealne.

Naučilo me i da ne postoji savršen trenutak. Često moraš donositi odluke i kada nemaš sve informacije, kada nisi potpuno sigurna i kada znaš da postoji rizik. U poslu se ne može uvijek čekati da sve bude savršeno. Moraš krenuti, raditi, učiti, ispravljati i prilagođavati se.

Poduzetništvo me naučilo i strpljenju. Ni firma, ni brend, ni povjerenje kupaca ne grade se preko noći. To je proces koji traje godinama. Nekada radiš mnogo, a rezultati se ne vide odmah. Nekada uložiš veliki trud, pa shvatiš da moraš promijeniti pravac. Ali ako znaš zašto nešto radiš, lakše izdržiš i te teže faze.

Kroz rad Udruženja poslovnih žena BiH, šta smatraš najvećim izazovima, ali i najvećim potencijalom žena u biznisu danas?

Kroz rad Udruženja poslovnih žena BiH imala sam priliku upoznati veliki broj žena koje vode svoje biznise, tek pokreću poslovne ideje ili se još uvijek bore same sa sobom da naprave prvi korak. Ono što sam naučila jeste da žene imaju ogroman potencijal, ali da se taj potencijal često ne vidi dovoljno jer je opterećen mnogim drugim životnim ulogama.

Najveći izazov žena u biznisu i dalje je balans između svih odgovornosti koje nose. Žena je često istovremeno poduzetnica, majka, supruga, kćerka, organizatorica porodice i neko od koga se očekuje da sve drži pod kontrolom. To nije mala stvar. Kada govorimo o poduzetništvu žena, ne možemo govoriti samo o firmi, proizvodu, usluzi i tržištu, nego moramo govoriti i o cijelom životnom ambijentu u kojem ta žena radi.

Ranije se često govorilo da je najveći problem pristup finansijama. Danas bih rekla da situacija nije ista kao prije. Postoji više grantova, programa podrške, edukacija i javnih poziva nego ranije. Naravno, uvijek može bolje, ali mislim da ženama često nedostaje malo više hrabrosti da naprave iskorak, da vjeruju u svoju ideju i da se prijave, pokušaju, izađu iz zone sigurnosti.

Međutim, ne možemo odgovornost prebaciti samo na žene. Da bi žena mogla ozbiljno razvijati posao, mora postojati i ambijent koji joj to omogućava. Tu je posebno važna uloga lokalnih zajednica kroz dostupnije vrtiće, produžene boravke za djecu, servise podrške porodici, ali i kroz jačanje brige o starijim osobama i gerijatrijskih usluga. Žena koja razvija biznis često istovremeno brine o djeci, roditeljima, kući i poslu. Zato podrška poduzetništvu žena ne smije biti samo grant ili edukacija. Ona mora značiti stvaranje okruženja u kojem žena ima realnu mogućnost da radi, raste i razvija svoj posao bez osjećaja da sve mora nositi sama.

Koliko se položaj žena u poduzetništvu promijenio posljednjih godina?

Promijenio se, ali još uvijek ne dovoljno. Danas se o ženama u poduzetništvu mnogo više govori. Ima više programa podrške, više događaja, više primjera uspješnih žena i više prostora za njihovu vidljivost. To je veliki pomak.

Međutim, još uvijek postoji mnogo prepreka. Žene se često moraju više dokazivati, posebno u sektorima koji se tradicionalno smatraju “muškim”. Često im se uspjeh posmatra kroz dodatna pitanja: kako sve stižu, ko im pomaže, da li će porodica trpjeti. Muškarcima se takva pitanja rjeđe postavljaju.

Ali ono što me raduje jeste da žene sve više prepoznaju svoju vrijednost. Više se povezuju, glasnije govore o svojim potrebama i hrabrije ulaze u biznis. To je velika promjena.

Šta žene najčešće kažu da im nedostaje na njihovom putu?

Najčešće im nedostaje podrška, ali ne samo finansijska. Nedostaje im neko ko će reći: “Možeš ti to, hajde da vidimo kako.” Nedostaje im mreža ljudi, konkretna informacija, mentorstvo i prostor gdje mogu pitati bez straha da će ih neko osuditi.

Mnogim ženama nedostaje i samopouzdanje, ali ne zato što nemaju sposobnost, nego zato što nisu dovoljno često bile ohrabrene. Žene znaju čekati da budu potpuno spremne, da proizvod bude savršen, da sve bude idealno. A u biznisu često moraš krenuti, pa usput učiti i popravljati.

Zato su udruženja, mreže i zajednice žena važne. One daju osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Kada žena vidi drugu ženu koja je uspjela, lakše povjeruje da može i ona.

S druge strane, najveći potencijal žena u biznisu vidim upravo u njihovoj odgovornosti, kreativnosti, upornosti i sposobnosti da povezuju ljude. Žene često vrlo pažljivo ulaze u posao, promišljaju, vode računa o kvalitetu, odnosima, zajednici i dugoročnosti. Možda ponekad sporije naprave prvi korak, ali kada krenu, često grade vrlo stabilne i odgovorne poslovne priče.

Vjerujem da žene u BiH imaju znanje, ideje i snagu. Ono što im treba jeste više povjerenja u sebe, više međusobne podrške i sistem koji razumije da podrška ženi u biznisu nije samo podrška jednoj firmi. To je podrška porodici, lokalnoj zajednici i ekonomiji u cjelini.

Šta te inspiriše i daje ti nadu kada pogledaš nove generacije žena?

Inspiriše me njihova hrabrost. Nove generacije žena su obrazovane, digitalno pismene, otvorene prema svijetu i mnogo spremnije da kažu šta žele. One ne pristaju lako na granice koje su ranije bile podrazumijevane.

Daje mi nadu to što žele učiti, putovati, povezivati se i stvarati poslove koji imaju smisao. Kod njih vidim manje straha od promjene i više svijesti o tome da se uspjeh ne mora graditi na isti način kao prije.

Naravno, njima treba podrška starijih generacija, ne da ih zaustavimo savjetima iz straha, nego da im prenesemo iskustvo i otvorimo vrata. Ako spojimo njihovu energiju i našu iskustvenu mudrost, možemo napraviti mnogo.

Upravo iz te želje da im otvorimo vrata i pokažemo šta je sve moguće, mi u Favedi trenutno radimo na velikom projektu tehnološke transformacije preduzeća kroz uvođenje superkritične CO2 ekstrakcije. To je napredna tehnologija koja omogućava dobijanje najčišćih ekstrakata bez upotrebe hemijskih otapala – čista zelena tehnologija i cirkularna ekonomija na djelu. Donoseći ovakve globalne inovacije u našu proizvodnju, želim pokazati mladim ženama, ali i cijelom našem društvu, da se na ovim prostorima mogu voditi vrhunski, moderni i ekološki održivi projekti. Naša je dužnost da budemo mentori koji ne samo da savjetuju, već sopstvenim primjerom pomjeraju granice tehnologije i poslovanja.

I za kraj — gdje god da smo, šta je ono što nas uvijek povezuje?

Povezuje nas osjećaj pripadnosti, jezik, sjećanja, porodica, tradicija, ali i želja da jedni drugima budemo oslonac. Gdje god da smo, nosimo dio Bosne i Hercegovine sa sobom: kroz način na koji govorimo, radimo, dočekujemo ljude, čuvamo običaje i pomažemo jedni drugima.

Mislim da nas posebno povezuje potreba za zajedništvom. Kada smo povezani, onda nismo samo pojedinci rasuti po svijetu, nego mreža ljudi koji mogu jedni drugima otvoriti vrata. To je ogromna snaga.

Za mene “gdje god da smo” znači da udaljenost ne mora značiti razdvojenost. Ako imamo povjerenje, saradnju i dobru namjeru, možemo graditi mostove između BiH, dijaspore, regiona i svijeta.

Gdje god da smo -Azra Bekić: Kada biznis vodimo srcem, uspjeh dobija potpuno novo značenje

Gdje god da smo – Ova serija razgovora nastaje iz potrebe da se čuju priče osoba koje su svoje živote, znanje i identitet gradile između prostora, kultura i iskustava – ali i uprkos njima, ili baš zahvaljujući njima.

U prvom intervjuu upoznajemo Azru Bekić i rzgovaramo o tome kako izgleda graditi svoj put “gdje god da smo”, šta znači ostati vjeran sebi u promjeni, i kako iskustva iz različitih sredina mogu postati snaga, a ne prepreka.

Kroz razgovore o kretanju, pripadanju i onome što ostaje isto – bez obzira gdje smo, vodit će nas Lejla Tinjić-Zaimović iz udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina.

U vremenu kada sve više žena traži autentičan način da spoje lični razvoj, unutrašnju ravnotežu i poslovni uspjeh, rad Azre Bekić donosi drugačiju i inspirativnu perspektivu.
Kao facilitatorka koja radi sa konjima kao partnerima u ličnom i poslovnom razvoju, te kreatorka programa From Field to Business, Azra kroz svoje programe pomaže ženama da prepoznaju vlastiti potencijal, ojačaju samopouzdanje i svoje ideje pretvore u održive projekte vođene srcem.
Razgovarali smo s njom o njenom profesionalnom putu, snazi intuitivnog liderstva, izazovima poduzetništva i važnosti povezivanja sa sobom u svijetu koji često traži da budemo stalno “u brzini”.

Za početak, kako bi predstavila sebe ženama koje se prvi put susreću sa tvojim radom? 

Ja sam Azra, žena koja se uvijek vodi svojim srcem. I u životu kao i u biznisu. Radim full time kao Head of HR Adriatic Group, no moja strast me vodi dalje i kreira prostor i za rad s konjima, kao i sistemskim konstelacijama. Zato često kažem da spajam sistemsko, konje i duhovno.

Tvoj rad sa konjima kao partnerima u ličnom i poslovnom razvoju veoma je interesantan. Kako si otkrila ovaj pristup i šta te je privuklo toj metodologiji? 

Dok sam radila kao NLP trener imala sam priliku prisustvovati horse-assisted workshopu koji je nudila naša Nadina Gradaščević. Ta radionica je bila moja prekretnica i profesionalno i privatno. Nakon toga nisam se mogla zamisliti kao NLP trener. Počela sam istraživati rad s konjima, to me odvelo do Bosanskog brdskog konja i uzgoja te vrijedne pasmine (danas ih imam 65 u BIH na Vlašiću, kao i 15 u Austriji), a posljedično i do razvoja moje coaching metode Horse-to-Human. H2H je jedinstven pristup profesionalnom i ličnom razvoju koji kombinira sistemski pristup, coaching alate i konje kao aktivne sudionike u procesu. Vrlo često konji osjete temu prije nego je mi i imenujemo, sami se pozicioniraju u prostoru i drže polje, tako da nekad moja intervencija nije ni potrebna. To me naučilo poniznosti i sposobnosti prepuštanja procesu sa vjerom u dobar ishod. Do sada nisam imala negativnih iskustava sa ovim pristupom, a i reakcije klijenata su izvrsne.

Naredni termini za konstalacije sa konjima su zakazani na četiri lokacije u dvije zemlje: Bosna i Hercegovina i Slovenija. Zašto baš te lokacije i ko su polaznici ovog programa? 

U posljednje vrijeme postoji sve više interesovanja za ovaj način rada i Horse-to-Human pristup, pogotovo kroz sistemske konstelacije koje su i kao metoda sve više popularne. U Austriji organiziram radionice jednom mjesečno, a put izvan Austrije je otvorio moj odlazak u Bugarsku gdje postoji ogroman interes i gdje ponovo idem u oktobru ove godine. Nakon Bugarske, na red je došla Slovenija, a sada se Polje otvara i u BiH što mi je posebno drago. Osim naših ljudi, koji čije najveći dio mojih klijenata, sve više ljudi širom Evrope žele doći u BiH, privučeni i mojim objavama sa ergele Bosnian Mountain Horse. To me ohrabrilo da krajem juna organiziram retreat na ergeli na Vlašiću i da provedemo 5 dana među konjima koji žive potpuno slobodno i po zakonima prirode i hijerahije krda. To je definitivno iskustvo koje se trenutno ne može doživjeti nigdje drugo osim u BiH. (Više o retreatu možete saznati na brand-new web stranici koju sam kreirala u namjeri da svi planirani eventi budu na jednom mjestu – www.horse-to-human.com) Na jesen nakon Bugarske idem u Rumuniju, zatim u Portugal, a dalje vidjećemo.

Na koji način rad sa konjima može pomoći osobama u jačanju samopouzdanja, liderstva i ličnog razvoja? 

Najvažniji uvid koji sam dobila kroz Horse-to-Human pristup jeste trenutak kada osoba preko puta konja osjeti da je prvi put u životu viđena kakva jeste, bez ikakve maske. Taj trenutak je toliko poseban, kao kad nakon dugo vremena sretnemo najdražu osobu na svijetu – sebe same. I kad se dogodi taj kontakt, taj susret, mi se povezujemo sa našom izvornom snagom i resursima i tada se otvara prostor za rad. Svaka seansa je puna A-HA momenata i teme se nižu jedna za drugom, a konji su tu kao tiha podrška i kao bića koja preuzimaju na sebe sve ono što smo mi godinama nosili a nije naše. Tu su i obrasci iz naših porodičnih sistema, kolektiva, tradicije. Iz seanse u seansu mi se oslobađano tog tereta, raste samopouzdanje, otkrivamo sebe na novi način i prirodno razvijamo svoje snage i sposobnosti za različite uloge. 

Kreatorka si programa “From Field to Business”. Kako je nastala ideja za ovaj program i kome je prvenstveno namijenjen?

Ti radiš puno radno vrijeme posao i vodiš vlastiti posao. Koji su najčešći strahovi ili prepreke sa kojima se žene susreću kada žele pokrenuti vlastiti biznis? Kako si se ti tako hrabro otisnula i navigiras dva fronta?

Naučila sam da razvučem minutu. Iskreno, ne razmišljam puno o tome i nemam neki poseban plan. Jednostavno idem kroz dan vođena inspiracijom. Radim ono što volim i sigurna sam da je to ključ zadovoljstva, ali i lijek za strahove i prepreke. Nije uvijek jednostavno, ali godinama radim na tome da uklonim unutarnje prepreke i mogu reći da je to cjeloživotni rad i da nema druge opcije.
A što se tiče strahova i prepreka kao takvih, mislim da je nezahvalno generalizirati. Mi u sebi nosimo mnogo naslijeđenih obrazaca, mnogo skrivenih dinamika upravlja našim životom. Bert Hellinger je jednom rekao “uspjeh ima lice vaše majke”. Naši roditelji u mnogo čemu oblikuju naš odnos prema uspjehu, prema karijeri, načinu na koji predstavljamo sebe u svijetu. Koliko čvrsto stojimo u svojoj poziciji. Zato u svom radu, bilo s konjima ili kroz online program, prvo krećemo od tog odnosa.

Od prvih dana si članica udruženja Business Women of Bosnia and Herzegovina u Austriji i jedna od inicijatorica ove mreže. Koliko su podrška zajednice i umrežavanje važni za profesionalni i lični rast?

Ta važnost se ne može dovoljno naglasiti. Zajednica kakva je danas je napredna verzija onoga što su žene imale kroz cijelu istoriju. Primijetite uređenja svih ženskih udruženja i koje vrijednosti ih vode. Pogotovo udruženja žena koje su porijeklom ili na Balkanu. Balkanska se žena kroz istoriju najviše mogla oslanjati na drugu ženu, jer su muškarci često bili odsutni. Zato mi imamo potrebu da njegujemo zajednicu, da se umrežavamo, jer u nama postoji taj zapis vrijednosti zajednice.

Za kraj — koja bi bila tvoja poruka ženama koje žele živjeti autentičnije i hrabrije slijediti svoj put?

Znam da zvuči kao kliše, ali mene je pitanje koje sam dobila od jedne divne žene Claudie, koja je uspješna hirurginja iz Švicarske, a odnedavno i vlasnica jednog Bosanskog brdskog konja potpuno razdrmalo i dalo novi smisao onom što radim: Ako ne sad, onda kad, draga Azra? Pa tako ja prosljeđujem vibraciju tog pitanja dalje: Ako ne sad – kad?
Otvorite to vino koje čuvate za posebnu priliku i nazdravite svojoj veličanstvenosti i sposobnosti. Priuštite sebi sve ono što vas usrećuje jer vi to zaslužujete. Okrenite ljubav koju nesebično dajete drugima prema sebi i dozvolite da ta svjetlost obasja sve oko vas. Jer, ako ne sad – kad?